U subotu, 20. listopada 2018. Župa Presvetog Trojstva u Otočcu organizirala je jednodnevno hodočašće Majci Božjoj Trsatskoj. To hodočašće upriličeno je početkom nove 2018/19. pastoralne godine koja je u Gospićko-senjskoj biskupiji posvećena posebnoj pastoralnoj brizi i molitvi za duhovna zvanja. Iako se nedavno hodočastilo - putovalo u Solin na III. Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji, a osam dana prije na proslavu Dana hrvatskih mučenika na Udbini smatrali smo uputnim da se ovo posebno upriliči kao početak provođenja programa ove godine u kojoj će govor i program na poseban način biti pod vidom duhovnih zvanja. Pošli smo jednim autobusom što mlađih, što starijih vjernika. Bilo je i onih koji se pripremaju za krizmu, te većina odraslih. Putovanje jednim autobusom redovito biva najzanimljivije. Onda se voditelj može u potpunosti posvetiti toj manjoj grupi. Tako da je već samo putovanje u pravom smislu hodočasničko, a povremeno i turističko. Molitva krunice je na ovakvim putovanjima neizostavna. Ona daje mogućnosti da ju se moli na različite načine. Iako se vozi toliko poznatim putem i mimo viđenih gradova i naselja uz tumačenje na povijesno značenje tih mjesta i sadržaje koje oni i danas imaju postaje za sve zanimljivo i poučno. Posebno smo se osvrnuli na veliko značenje grada Senja, te zatim Novog Vinodolskog i Crikvenice. Do Trsata bila je samo jedan odmor i to u Crikvenici. Udisanje ranog primorskog zraka i jutarnja kava dobro nam je pomogla da se osvježimo i s obnovljenim raspoloženjem nastavimo dalje do Trsata. Na velikom ulazu na prostor Svetišta na Trsatu dočekuje nas mladi franjevački klerik, daje osnovne informacije, pokazuje mjesta za ispovijedanje, prilaz postajama križnog puta i drugo. A svečana Sv. Misa bit će u 10 sati. Istog dana u ovo svetište hodočastili su vjernici iz Velikokopaničkog dekanata. Preč. Marko Gačanić, dekan predvodio je svečanu Misu. Posebno su me osobno zapazili župljani Gundinaca gdje živi veći broj ljudi doseljenih obitelji iz Kutereva poslije II. Svjetskog rata. Među njima je bila moja rođakinja i ekonomistica Tanja Malčić, a upoznao sam i župnika Garčina (kod Slavonskog Broda) vlč. Tomislava Karavidovića kojemu je baka po majci iz Kutereva. Zatim hodočastili su župljani Marije Pomoćnice iz Knežije (Zagreb), iz Slovenije Škofije Loke (granica Slovenije i Italije), te mi iz Otočca. Među vjernicima iz Škofije Loke bilo sreo sam dvije osobe koje su doselile iz Kutereva u ovaj kraj Slovenije. Njima sam kao još kao student bogoslovije imao vjeronauk i pripremao za Prvu Svetu Pričest. Bio je to zanimljiv susret. Na sv. Misi propovijedao je franjevac – magistar njihovih novaka. Na ručku nakon Sv. Mise bili su svi svećenici – hodočasnici zajedno s domaćinima koji su poznati po svojoj gostoljubivosti. Na ručku sam mogao izmjenjivati prisjećanja i misli s fra o. Matijom Korenom. Profesor dr. fra Emanuel Hoško, poznati povjesničar i pisac stručnih knjiga sve je svećenike – goste podario s više vrijednih izdanja.

Nakon tjelesne okrepe naša grupa pošla je na pobožnost Križnog Puta koji je izvanredno umjetničko djelo u Marijinom perivoju. Kod svake postaje se zaista ima što gledati i meditirati. Bilo bi dosta samo prolaziti i u šutnji se kod svake zadržati. S ovom pobožnošću završili smo svoj boravak na Trsatu. Zatim smo pošli u Rijeku – do autobusne stanice /Žabica/ s koje smo se odmah uputili u župnu crkvu Gospe Lurdske gdje smo slučajno naišli na meni dobro poznatog starog znanca i prijatelja fra o. Zlatka Šafarića. On nam je s dobrim poznavanjem povijesti ove crkve, dugogodišnjeg svog iskustva života u Kapucinskom redu i djelovanja u više njihovih samostana, a posebno s djelovanjem kao pomorskog kapelana progovorio o tolikim stvarima koje su našim ljudima nepoznate. Isplatilo se doći i s njime se susresti.

Susret sa časnim sestrama Samostanu Družbe Presvetog Srca Isusova Rijeka

Nakon toga nije bilo daleko iako je sunce prigrijalo kao u sred ljeta pješke doći do samostana Družbe sestara Presvetog Srca Isusova. Na vratima nas je dočekala Predstojnica – časna majka s. Dobroslava Mlakić sa svojim suradnicama. Odmah nas je povela u njihovu kapelicu gdje nam je u kratkim crtama izrekla njihovo djelovanje posebno se osvrnuvši na djelovanje njihovih sestara na području današnje Gospićko-senjske biskupije ističući da je župnik otočki mons. Tomislav Šporčić u tijeku čitavog svog svećeničkog djelovanja surađivao s njihovim sestrama. Nastavili smo pod njezinom vodstvom obilaziti prostorije samostana a posebno one prostore koji se vežu za život i rad njihove osnivateljice – službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić, za koju je odobren postupak za proglašenje blaženom. Predstojnica Dobroslava prikazala je njezin život i djelovanje slikom – izložbom slika i predmeta i iscrpnim informacija riječima. Nakon toga slijedio je odmor i počašćenje u vrlo uređenom dvorištu s puno cvijeća, svakovrsnog zelenila, klupicama a u najistaknutijem kutu je špilja s likom Gospe Lurdske. Bilo je tu kolača, napitaka i kave. Župnik je zaključio ovaj vrijedni susret s riječima zahvale istaknuvši kako je on u svom 50 godišnjem svećeničkom djelovanju uvijek imao tu pogodnost da je surađivao s časnim sestrama Družbe Srca Isusova. One su bile glavne suradnice na svim župama (Sjemenište, Oštarije, Slunj, Senj, Ogulin i sada Otočac) Predstojnica s. Dobroslava je o tome pisala i u knjizi koja je prošle godine tiskana povodom proslave župnikove Zlatne mise. U ovom ugodnom razgovoru sudjelovale su i druge čč. sestre koje djeluju sada u ovom samostanu a djelovale su na sve strane kako u riječko-senjskoj tako i u gospićko-senjskoj biskupiji. Bila je tu č.s. Anita Crnković, ravnateljica Učeničkog doma u ovom Samostanu, č.s. Mirjana Nikolić, voditeljica Dječjeg Vrtića, č.s. Velimira Marinović, zatim s. Josipa Andreata, s. Svjetlana Badrov, tajnica Družbe s. dr. Lidija Turić, s. Ljubomira Lešić kao hodočasnica i druge.  Zavšili smo susret s pjesmom Bl. Dj. Mariji čiji lik se nalazi u prilagođenoj lurdskoj špilji koja je već godinama i središtu pažnje ovoga vrta, te podsjeća na utemeljiteljicu majku Mariju Krucifiksu Kozulić. Ugodni i vrlo vrijedni razgovor trebalo je prekinuti i krenuti korzom Rijeke do riječke katedrale Sv. Vida u koju smo dobrotom čuvara uspjeli u nju doći i pogledati tu veličanstvenu građevinu. Riječki korzo je uvijek zanimljiv a posebno za one koji su po prvi put kroz njega prošli. U katedrali su pokopana posljednja tri riječko-senjska nadbiskupa: mons. dr. Viktor Burić, mons. dr. Anton Tamarut i mons. Josip Pavlišić. se do časa kad je ipak trebalo krenuti dalje kroz korzo Rijeke do riječke katedrale Sv. Vida. Mnogi kad dođu u Rijeku misle da je crkva Gospe Lurdske na Žabici i riječka katedrala. Ovo je bila prilika da isprave to mišljenje. Iz katedrale prolazimo još mimo najstarije riječke župne crkve Uznesenja Bl. Dj. Marije (Asumte – kod kosog tornja). Ona je bila zatvorena pa smo kratko izrekli o njenom značenju ispred njenih vrata. Preko ceste uz glavnu prometnicu došao je naš autobus u kojeg smo na brzinu svi po broju zauzeli svoja mjesta i krenuli put prema Otočcu.

Povratni put do Otočca

Najprije nastavilo se prepričavanjem događaja i isticanja pojedinih momenata i lijepih susreta. I bilo je normalno da se o tome i zajednički komentira a onda nastavilo s pjevanjem koje uvijek najbolje sve povezuje kao u jedno. U takovom raspoloženju najbolje proradi i memorija sjećajući se određenih pjesama, kako melodije tako i riječi. Zanimljivo kako se to onda svi uključe. Da ne bude smo pjevanje lako padnu na pamet i razni vicevi koji onda na svoj način sve povezuju. Do Otočca nigdje nije trebalo stajati. Tako smo već u 19 sati s puno dojmova i izrečenih raznih prijedloga za sljedeće putovanje došli pred župnu crkvu u Otočcu kad taman kad je narod nakon završene sv. Mise izlazio iz crkve. Tako smo se i s njima susreli i s njima podijelili radost i uspješnost ovog hodočašća.

Tš