Dragi vjernici !

Iz današnjih liturgijskih tekstova, posebno iz muke Isusove koju opisuje evanđelista Matej posebno odzvanjaju Isusove riječi koje on izriče o devetoj uri kad  poviče iz svega glasa: "Eli,Eli, lema sabahtani?" To će reći "Bože moj , Bože moj zašto si me ostavio?" Cijela zemlja  je odjekivala od jednoga vapaja, vapaja čežnje. To je duboka žalost zbog izgubljenog raja, izgubljenoga Boga, izgubljenog mira i ljubavi.Vapila je zemlja svojim čičkom i trnjem, jaglacem i zelenjem, zvijezdama i pokojom nježnošću, ali kadtkad i kradomice. Mnogo češće okrutnošću, suzama i jecajima.

Potom je došao dan kada Bog to više nije mogao trpjeti. Bog se nije mogao više suzdržati. Dohvatio je Adamovo sjeme i zajedno sa svojom djecom počeo vikati istim čežnjivim vapajem, vapajem koji niče iz tjeskobe, ukorijenjen u krvi i ljubavi, utjelovivši se. I uzašao na križ. Sve to da bi bilo sa mnom i kao ja, da bih ja mogao biti s njim i kao on. Isus je morao biti na križu, iz ljubavi prema čovjeku koji pati. Ljubav poznaje mnoge dužnosti, ali prva od svih jest biti s ljubljenim. Samo Bog može ići na križ i ući u smrt zato što u smrt ulaze svi oni koje on ljubi. Svaki drugi čin odveo bi nas u lažnu predožbu o Bogu.

Križ uklanja svaku sumnju. Bilo koji čovjek, bilo koji kralj sišao bi s križa kada bi to mogao. Jedino Bog ne silazi s drveta križa kada je to mogao. Jedino Bog ne silazi s drrveta križa. Križ je ponor na kojemu Bog ljubi, savršeno postojanje Boga među ljudima, to kažu prve riječi izgovorene na ovomu svijetu nakon Isusove smrti: "Uistinu Sin Božji bijaše ovaj"! Vjera nastaje iz križa. Vjerovati na Uskrs i nije prava vjera. Na Uskrs si odviše lijep! Prava je vjera na Veliki petak kada te nije bilo ondje gore! Kada nije bio odgovora na tvoj glasni vapaj (David M. Turoldo).

Bit je kršćanstva u motrenju Božjega lica na križu (kard. Martini). Ovim tjednom ulazimo u nama sudbonosne dane, u dane Božje odmazde kad se Bog "osvećuje" svim daljinama, svoj ravnodušnosti, svoj odijeljenosti, domislivši križ koji podiže zemlju, spušta nebo, prikuplja četiri obzora i sva raskržja naših putova na zemlji, Isusove ruke, prikovane i raširene na zagrljaj koji nije moguće nijekati, širom su otvorena vrata u Eden. Ta su vrata srce prošireno do raspuknuća i prije nego što stigne koplje, ona prihvaćaju sva stvorenja, savez su sa svime što živi: čovjekovo nastajanje u Bogu.  Jer ljubljeni se rađa iz rana na srcu onoga koji ljubi. Čovjek se rađa iz probodena Stvoriteljeva srca. Treba razumjeti da život nije posjedovanje i otimanje, nego darivanje sebe, da se Bog i život daruju jedno drugomu. Tada križ doista postaje slava Božja, slava života sama.

Tš

foto: arhiva