Ne možemo se sakriti iza grijeha

(propovijed biskupa Marka)

OSMA NEDJELJA KROZ GODINU, 2.3.2025.

Sir 27, 4-7; Ps 92, 2-3. 13-16; 1Kor 15, 54-58; Lk 6, 39-45

Isus ima posebno gađenje prema dvoličnosti (licemjerju). On više voli (daje prednost) grešniku, nego li licemjeru (dvoličnjaku); više voli carinika (javnog grešnika) koji se udara u prsa nego li “pravednog farizeja” koji se skriva iza maske dobrote. Skriveni grijeh ostaje i uništava, dok grijeh za koji se iskreno kaje je oprošten i izbrisan.

Zbog toga Isus ne propušta priliku nas pozvati da unesemo svjetlo, da otvorimo našu savjest Božjem svjetlu na način da ne ostane nikakva sjena i prostor za tamu. Ovo je smisao učenja koji Gospodin želi dati:”Dobar čovjek iz dobra srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore” (Lk 6,45).

Te su riječi teške! Dakle, za farizeje i mnoge ljude, neki je čin dobar ako se naizvan slaže (podudara) s Božjim zakonom, za Isusa to nije dovoljno. Za Isusa neki čin je dobar samo onda ako proizlazi iz čistog (dobrog) srca: drugačije je pretvaranje, tj. licemjerje. Drugim riječima, Isus svraća pozornost na srce koje nije ispunjeno dobrotom i čestitošću (pravednošću), sve što činimo bit će obilježeno lošim nakanama, iako su one skrivene (nevidljive).

Moramo, dakle, neprestano provjeravati koje su namjere, što nas potiče da nešto činimo; ako su namjere dobre, bit će također i dobri čini; ako su nakane loše, bit će također i loši čini makar oni izgledali dobri pred ljudima i slagali se s Božjim zakonom.

Primjer nam može osvijetliti! Posjetiti bolesnike, donijeti (uputiti) dobru riječ onome tko trpi, pružiti pomoć starom i nemoćnom u potrebi… to su dobra djela (čini). Sve to možemo činiti samo radi pokazivanja, radi mamljenja procjena, poradi postizanja vlastitog interesa iz nekog razloga, dakle, čin koji izgleda dobar pred ljudima, pred Bogom ipak to nije, nego je bijedno i jadno licemjerje. Licemjerje nas ne vodi u Kraljevstvo Božje.

Ova tema se spontano nameće i usmjerena je prema nama: kako mogu znati da moji čini proizlaze iz iskrena (dobrog) srca? Isus odgovara: ”Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljanim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga” (Lk 6,43-44). Dobro stablo rađa (donosi) dobre plodove. Ako je stablo dobro, ono ne može promijeniti plodove u promijenjenoj situaciji (okolnostima).

Ako primijetimo da je naše ponašanje (držanje) dobro samo onda kad nas gledaju, nismo dobre osobe, samo se želimo takvima pokazati - to je pretvaranje (licemjerje). Ako se u činjenju dobra kolebam (zaustavljam) i vraćam natrag pred poteškoćama ili kad se nađem pred nezahvalnošću, sasvim je jasno da je tada moja dobrota jako površna. Zaista, ako vjerujem u vrijednost dobra, nastavit ću činiti dobro i onda kad me se ne procjenjuje (ne vidi - ne ocjenjuje), dobro stablo uvijek donosi dobre plodove.

Isus je jasan! Njegova riječ uznemiruje vode izvjesne pristojnosti koja je zaokupljena predstavljanjem dobrote bez da se to živi iz uvjerenja. Možda ta Isusova poruka ima i nama što reći. Prihvatimo je u poniznosti jer je dar svjetla. Sada možemo bolje razumjeti početni smisao Isusovog upozorenja. “Može li slijepac slijepca voditi?” (Lk 6,39). To jest, imamo dužnost (obvezu) osjećati odgovornost jedni za druge, mora postojati uzajamna pomoć, mora postojati bratsko ispravljanje. To je potreba koja nastaje (rađa se) iz ljubavi. Kako možemo ispravljati (popravljati) bližnje, ako je naše srce ispunjeno zloćom i pakošću prema bližnjemu? Zaista, jako često zloća (pakost) koju vidimo u drugima je najčešće projekcija zloće koja je u nama. Mnoge zlobne interpretacije (prikazivanja) što ih činimo prema drugima su plod našeg lošeg duha što vidi loše jer nije u stanju niti uspijeva vidjeti dobro.

Evo dakle Isusove mudre preporuke: ispunite se svjetlom! Postanite dobri i pronaći ćete pravi način kako pomoći svome bratu:”Kako možeš kazati bratu svomu: Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu” (Lk 6, 42).

Licemjere! Isus ne propušta priliku upozoriti nas na opasnost licemjerja: Bog voli istinu i želi nas uvijek poučiti za život u istini, također da se istina voli i kad nam zadaje trpljenje.

Licemjerje!

Licemjerni smo kad ulažemo toliko revnosti u popravljanju nedostataka drugih, dok smo prema svojim nedostatcima toliko popustljivi. Uistinu, ako trpimo zbog prisutnosti grijeha kod brata, zašto ne pokazujemo istu patnju i trpljenje pred našim grijesima i zašto se ne zalažemo popraviti ih? Kad napravimo ovaj iskren i zahtjevan hod osobnog obraćenja tada ćemo biti sposobni u blagosti i poniznosti pružiti pomoć bratu koji je pao i podići ga bez nanošenja patnje koju uzrokuje naša arogancija (oholost).

Papa Ivan XXIII, sa svojom uobičajenom jednostavnošću i mudrošću zapisao je da mnoge osobe, također kad mole Ispovijedam se, voljele bi više udarati se u prsa drugih i vikati sa zadovoljstvom: Za tvoj grijeh! Za tvoj grijeh! Za tvoj preveliki grijeh! No, tako se ne napreduje u dobru! Tako se ne pomaže braći! Bratsko ispravljanje (popravljanje) je moguće samo u okvirima velike ljubavi prožete istinom i u klimi istinske i vjerodostojne (autentične) poniznosti. Zaista, samo poniznost koja je prožeta s Božanskom blagošću kadra je ispravljati (popravljati) brata; samo poniznost zna ispravljati bez ponižavanja i vrijeđanja.

Čitajući Duhovni dnevnik pape Ivana XXIII. ostaje se iznenađen pred ozbiljnošću (strogošću) stranica u kojima ispituje vlastiti život, vlastite misli, najtajnije (najskrivenije) namjere (intencije) svoga srca. Ne gubi priliku da bi se stavio u upit i više je puta zapisao u svoj Dnevnik: ”Ništa me ne košta izjaviti da sam ništa i da ne vrijedim ništa!”. Papa Ivan je doista stavio oholost pod noge i zbog toga je bio ponizan i ozbiljan, dobar i milosrdan prema svojem bližnjemu. U svojoj duhovnoj oporuci je napisao:”Molim za oproštenje sve one koje sam nesvjesno povrijedio. Osjećam kako nemam što oprostiti bilo kome, jer u onima koji su me poznavali i bili sa mnom povezani - pa makar me i uvrijedili ili prezirali ili smatrali, ponekad i pravedno, vrijednim nepoštovanja, ili su mi prouzročili kakvu žalost - ne prepoznajem nikog drugog do li svoju braću i dobročinitelje kojima sam zahvalan i za koje molim i uvijek ću moliti!”

Takvi su svetci! Strogi prema sebi, jer samo se sebi može govoriti sa strogošću, ali s blagošću prema bližnjemu. Bližnji može prihvatiti naše ispravljanje samo ako osjećamo da dolazi iz srca ispunjenog ljubavlju! 

--------------------------------------

Mi znamo to više ljudskoga u Crkvi što se manje udostojimo prepoznati božansko koje je u njoj. Kako bismo drugačije objasnili neobičnost kao što je ova: da su najsposobniji u sablažnjavanju nad nedostatcima, izopačenjima ili čak i nad nakaznostima vidljive Crkve - tj. Svetih - upravo oni koji se nikada ne žale? (G. Bernanos)

Ako je naša dužnost ljubav prema bližnjemu, ne moramo ništa drugo nego se podsjećati da je Crkva naš bližnji, štoviše ona je naš bližnji u punom smislu riječi. (papa Pavao VI)

Kad bi se uzele sve Biblije koje postoje na svijetu i kad bi ostala samo jedna; kad bi od ove posljednje ostale sačuvane samo jedna stranica; kad bi od ove posljednje stranice ostale čitljive samo tri riječi: Bog je ljubav! Biblija bi bila spašena. (Sv. Augustin)