Svjedočanstvo: BLAŽENKA EROR MATIĆ

Kad riječi postanu suvišne

Volonteri u palijativi imaju jedinstvenu priliku osjetiti dio svijeta bliskog smrti, kao da se dotiču trenutaka prijelaza kada se duša susreće sa Stvoriteljem. Drže za ruku ljude koji se približavaju mjestu bez boli, onome mjestu za koje nam razum kaže da je nepoznanica, a srce da je mjesto mira, vječne sreće, prostor bez patnje. Borave uz one koji se opraštaju i izgovaraju svoje posljednje riječi. U tim trenucima, vjernik može osjetiti neobjašnjivu tišinu koja nikako nije prazna, nego ispunjena nečijom prisutnošću. Kao da se vrijeme na trenutak zaustavi, a prostor ispuni nekom blagom, tihom svetošću. Pogled umirućega često poprimi dubinu koja nadilazi svakodnevicu, kao da već nazire ono što mi još ne vidimo. U srcu se tada istodobno javljaju tuga i mir: tuga zbog rastanka i mir zbog nade da smrt nije kraj. Dogodi se i da riječi postanu suvišne, a dodir ruke postane jedini jezik koji ostaje.

S voljenim djedom

Blaženka Eror Matić već je godinama živjela u Zagrebu kada se prvi put susrela s onim teškim osjećajem nemoći: njezin voljeni djed, nakon prijeloma kuka, ostao je prikovan za bolesnički krevet u stotinama kilometara udaljenom Prozoru kod Otočca. Svakoga se dana telefonom raspitivala o njegovu stanju, a vikendom bi žurila u rodno selo, sjela uz njega, primila ga za ruku i dugo sjedila uz njegov krevet. Promatrala ga je kako trpi, a najviše ju je boljelo to što mu ne može pomoći. On bi joj tada tiho govorio: „Kada mi ti dođeš, kao da mi je cijeli svijet došao.“ Nakon njegove smrti dugo ju je pratilo pitanje: je li dala dovoljno, je li mogla učiniti više. Jer djed je bio njezino utočište iz djetinjstva, onaj koji ju je čuvao dok su roditelji radili u polju, koji ju je primao u krilo, govorio o Bogu i koji ju je u ona teška komunistička vremena naučio da je Hrvatica. Danas, s vremenskim odmakom, kada je u javnosti prepoznata kao humanitarka koja je pokrenula Udrugu La Verna i okupila mrežu volontera uz palijativne bolesnike, vjeruje da ništa od toga nije bilo slučajno. „Bog je već tada počeo grijati vodu. Možda zvuči neobično, ali osjećam se kao ona žaba u hladnoj vodi: Bog me je polako zagrijavao, a ja sam tek kasnije shvatila da sam se cijelim srcem ‘zagrijala’ za služenje u palijativi“, objašnjava.

Odrasla je okružena idiličnim prizorima doline rijeke Gacke i odgajana kao i jedinica. Školovala se u vrijeme bivše Jugoslavije, kada se u školi učio marksizam, a ne vjeronauk pa su roditelji bili u raskoraku kako odgajati dijete. Priznaje da kao djevojčica nije Boga doživljavala kao dobrog oca. „Problem bio u tome što je naš župnik bio stariji i dosta strog čovjek pa nisam osjetila tu toplinu Crkve. Plašila sam se svoje prve ispovijedi, sve mi je to bilo jako stresno i prezentirano kao obaveza, a ne dar... “ priznaje. Na njezinu kasniju odluku da postane volonterka zasigurno su utjecali roditelji koji su u selu bili poznati kao bračni par koji svima pomaže: u oranju, skupljanju sijena, kopanju... U pubertetu je zaboravila na Boga i nije ni zakoračila u crkvu, nego je isključivo razmišljala o izlascima i prvim ljubavima. Kao odlična učenica nastavila je školovanje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

U metropolu je doselila tijekom burnih osamdesetih, koje zbog strogih rođaka, kako kaže, nije ni „okusila“. Naime, tijekom studija stanovala je u stričevoj obitelji koja je strogo pazila da djevojka ne „zabrazdi“ i nisu joj dopuštah dugotrajne izlaske.

Gospin plašt

Na početku Domovinskog rata, kada je imala tridesetak godina, iznenada se našla u stvarnosti koju nije mogla kontrolirati. Njezini roditelji živjeli su u ratnoj zoni, otac je branio selo, a znalo je proći i po nekoliko dana bez ikakve vijesti o njima. „Znate, kada se čovjek nađe u takvoj‘situaciji, kada osjeti svu svoju krhkost i nemoć, spontano sklopi ruke i zavapi Bogu. Ostaje mu samo molitva“, kaže. U jednoj takvoj molitvi doživjela je nešto što joj je ostalo duboko urezano u srce: kao da je ugledala Majku Božju kako stoji pokraj njihove kuće u Gackoj i svojim plaštem zaogrće njihov dom. Ta joj je slika donijela mir i sigurnost, sigurnost da njezina obitelj, unatoč svemu, nije ostavljena sama.

U to vrijeme njezina prijateljica Donata krenula je na kateheze koje je na Kaptolu vodio fra Zvjezdan Linić. Slušajući ga, Blaženka je, nakon dugog traženja u različitim duhovnostima, osjetila da je napokon pronašla ono za čim je čeznula i vratila se vjeri svojega djeda. „Vjera je promijenila moj život: vikendi više nisu bili prazni, nego su, zahvaljujući nedjeljnoj misi, postali središte svega i obasjali druge dane u tjednu“, kaže. Svjesna svoje prijašnje nestalnosti, poželjela je ostati čvrsta, pa se pridružila Franjevačkom svjetovnom redu.

Ondje je, pripremajući se za trajne zavjete, u riječima da nam je „Bog dao braću“ prepoznala nešto duboko osobno: kao jedinica, napokon je pronašla braću i sestre.

Prije tridesetak godina, kada je Blaženka postala trećoredica, njezino bratstvo počelo je proučavati dokumente socijalnog nauka Crkve. Nakon dvije godine osjetili su poziv da to ne ostanu samo na riječima, nego da „čitaju znakove vremena“ i krenu djelovati u zajednici. Jedna trećoredica, medicinska sestra, približila im je tada sve važniju potrebu palijativne skrbi i ulogu volontera u njoj. Organizirali su se, prošli edukaciju i krenuli u prve posjete bolesnima, najprije starijim članovima Franjevačkog svjetovnog reda na Kaptolu. Prepričava kako je najprije obilazila stariju članicu Reda koju su na Kaptolu svi zvali sestra Klara. Budući da je tada radila u blizini, za vrijeme pauze bi joj znala navratiti. Prvo bi je nazvala, pitala što joj treba, obavila sitnu nabavku i potom otišla k njoj. Budući da je sestra Klara zbog visokih godina znala biti pomalo zahtjevna, Blaženka bi pred njezina vrata dolazila s blagom strepnjom. „Naravno da bi se prije pauze sve na poslu zakompliciralo, a ona bi me zvala s raznim prohtjevima.

Ali kada bi mi otvorila vrata s osmijehom, sve bi nestalo, kao da se cijeli teret dana jednostavno otopio“, kaže.

Neobjašnjiva tišina

Posjeti su postali emotivno zahtjevniji kada je počela obilaziti umiruće bolesnike. „Moram reći da nam je mnogo pomogla edukacija, kroz koju smo naučili da je najvažnije da se čovjek ne osjeća sam“, kaže. Posebno pamti posjet bliskoj prijateljici iz mladosti koju je pratila u terminalnoj fazi bolesti. Prilazila bi joj s osmijehom, pažljivo joj podizala čašu vode i davala piti uz pomoć slamčice.  Sjedila bi uz nju i govorila o njihovim zajedničkim uspomenama iz mladosti, o trenucima radosti koje su dijelile. Pitala ju je za djecu, vraćajući je na ono lijepo i darovano u njezinu životu: htjela ju je podsjetiti da, unatoč bolesti, treba biti zahvala na darovanoj ljubavi.

Volonteri u palijativi imaju jedinstvenu priliku osjetiti dio svijeta bliskog smrti, kao da se dotiču trenutaka prijelaza kada se duša susreće sa Stvoriteljem. Drže za ruku ljude koji se približavaju mjestu bez boli, onome mjestu za koje nam razum kaže da je nepoznanica, a srce da je mjesto mira, vječne sreće, prostor bez patnje. Borave uz one koji se opraštaju i izgovaraju svoje posljednje riječi. U tim trenucima, vjernik može osjetiti neobjašnjivu tišinu koja nikako nije prazna, nego ispunjena nečijom prisutnošću. Kao da se vrijeme na trenutak zaustavi, a prostor ispuni nekom blagom, tihom svetošću. Pogled umirućega često poprimi dubinu koja nadilazi svakodnevicu, kao da već nazire ono što mi još ne vidimo. U srcu se tada istodobno javljaju tuga i mir: tuga zbog rastanka i mir zbog nade da smrt nije kraj. Dogodi se i da riječi postanu suvišne, a dodir ruke postane jedini jezik koji ostaje. „Kroz palijativu sam dobila priliku dotaknuti taj duhovni svijet, nešto puno snažnije i veće od nas samih, kao da sam bila dio toga. Naravno da su me ta iskustva promijenila i potaknula na preispitivanje vlastitog života, mojih grijeha i propusta te postavljanje novih prioriteta“, kaže.

Udruga La Verna

Prije iskustva volontiranja Blaženka se silno plašila smrti. Kao kći jedinica teško je mogla zamisliti da će jednom ostati bez roditelja. Prisjeća se kako joj je mama jednom prilikom pokazala dvije kutije: u jednoj je bila njezina, a u drugoj očeva posmrtna odjeća.

„Da nisam bila volonter u palijativi, zgražala bih se nad time, ovako sam znala da je to samo priprema“, kaže. S ocem je često razgovarala o smrti. Govorio je da se ne boji odlaska, nego patnje i nemoći koja mu prethodi. Otac je naposljetku preminuo mirno, prije teže faze bolesti. „Bila sam tužna, ali mi je vjera dala mir, a palijativa me naučila kako ostati staložena. Kada je došao taj trenutak, sve sam obavila smireno, ali i sigurna sam da bi bez tog iskustva bilo puno teže“, priznaje. Kada su im se počeli javljati korisnici iz svih dijelova Zagreba, volonteri su shvatili da su izašli iz okvira Franjevačkog svjetovnog reda. Odlučili su se formalno odvojiti, ali su zauvijek ostali povezani sa svojim franjevačkim korijenima. Osnovali su udrugu, krenuli su se javljati na natječaje, prikupljati sredstva i zaposlili profesionalce.

„Nazvali smo se La Verna po mjestu gdje je sveti Franjo dobio stigme. To je poveznica s našim omiljenim svecem i našim korisnicima koji također nose stigme, na svojim tijelima, ali i u srcima“, objašnjava. La Verna pruža besplatnu podršku teško i neizlječivo bolesnim osobama te njihovim obiteljima kroz volonterske posjete, savjetovanje i psihosocijalnu te duhovnu pomoć. Također organizira i konkretne usluge poput posudbe ortopedskih pomagala, edukacije volontera te podrške u procesu žalovanja nakon smrti bliske osobe. Svojim djelovanjem nadopunjuje j zdravstveni sustav. Brojni članovi udruge, kao i naša sugovornica, nagrađeni su za svoje humanitarno djelovanje.

Školski kolege su joj na obljetnici mature rekli da su oduvijek znali kako će se baviti humanitarnim radom, iako ona to nije mogla ni zamisliti jer je planirala brojnu obitelj. „Naposljetku sam se udala i nisam se ostvarila kao majka, ali sam kroz socijalni nauk Crkve shvatila da sam pozvana darivati svoje talente“, kaže. Priznaje da joj nije bilo lako prihvatiti da neće biti majka, no na jednom seminaru u Međugorju proživjela je duboku bol, ali i oslobođenje od zavisti i srama. „Prihvatila sam svoj križ i krenula dalje. Bog mi je dao novo dijete, La Vernu, kojoj se dajem i za koju se žrtvujem“, kaže.

Prije nekoliko mjeseci, kada su u Asizu bili izloženi posmrtni ostaci Svetog Franje, članovi La Verne boravili su u njegovu gradu. Tom su prilikom posjetili La Vernu. Popeli su se na planinu iznad Asiza, dan je bio siv i puhao je hladan vjetar, a oni su se približili mjestu molitve i tišine. Blaženka se na trenutak zaustavila, pogledala prema volonterima i pomislila: “La Verna na La Verni! Tu je naš izvor! Ovdje je sve počelo!”

U tom su se trenutku susrele dvije La Verne: ona kamena, na kojoj je Sveti Franjo primio rane, i ova živa, koja svakodnevno dotiče rane drugih. Jedna je obilježena stigmama, druga ih prepoznaje u licima bolesnih i napuštenih.

I dok su stajali na tom svetom mjestu, postalo je jasno da njihovo poslanje nije nastalo slučajno, nego da izvire iz istog izvora: iz ljubavi koja se daruje do kraja. ♦

Glasnik Srca Isusova i Marijina, br. 7-8/2026.

NAPISALA Rašeljka Zemunović – FOTOGRAFIJE Saša Ćetković