Sestre milosrdnice u posjetu Otočcu
U utorak 24.svibnja, molitva krunice počinje u 16,30 sati, a u 17,00 sati je sveta misa na kojoj će biti 30-tak časnih sestara Milosrdnica iz Zagreba i Rijeke, a među njima i 5 sestara koje slave 50 godišnjicu zavjetovanja.

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

SESTRA ŽARKA IVASIĆ – MUČENICA SVOGA ZVANJA

„Nisam kriva, znam da nisam kriva...Ako treba umrijeti, spremna sam i umrijeti“. Ove riječi sestre Žarke Ivasić gotovo su jedine ostale zapisane kao one koje je izgovorila suočivši se s pozivom Isusa Krista na najveću i najsvečaniju žrtvu ljubavi: polaganje života za svakog čovjeka, i prijatelja i neprijatelja. Dakle, izgovoriti ove riječi pred mogućnošću bijega, ili pak podilaženja onima koji su osudu tako vješto pripravili u svojim planovima uništenja jedne vjere i nacije – nije bilo nimalo lako. I doista su bile svečan čin prinosa, žrtve prikazane za mnoge.

Žila kucavica gospićkog kraja (no, ne samo gospićkog), mjesta smrti sestre Žarke, jest upravo žrtva. Jedino sjetimo li se onih 3500 (i više) križeva, nevino ubijenih ljudi, istinski možemo razumjeti narav tog životvornog elementa (krvi mučenika) koji je učinio da smo mi danas ovdje, da koracamo hrvatskim tlom. I da smo to što jesmo. Život daje raspeti i uskrsli Isus Krist i njegova snaga, i riječ onih njegovih, svjedoka, koji su križ prihvatili i slijedili ga... I činjenica je da moramo dopustiti da snaga takvih proteče našom žilom, osobnom i zajedničkom. Konkretno, čitajući riječi ovog članka dat ćemo riječ snazi jedne svjedokinje (koja stoji pred nama u ime mnogih nevino stradalih ovoga kraja): sestri Žarki Ivasić. Snaga primjera i poruke, ta uvijek nova snaga – i danas može našem srcu donijeti život i zdravlje. Ukoliko znamo kako iščitati govor.

Taj govor upućen nama preko života i smrti sestre Žarke započeo je 18. studenog 1908. u Krašiću. Ona je u redovničkom pozivu slijedila svoju stariju sestru te je godine 1931. ušla u samostan sestara milosrdnica u Zagrebu. Slijedila je redovnička formacija – formacija za zvanje sestre milosrdnice, ali i stručna formacija – formacija za zvanje bolničarke. Završivši bolničku školu godine 1939. u Zagrebu, sestra Žarka dolazi u Banovinsku bolnicu u Otočcu gdje ostaje do 14. rujna 1943. godine. Tada su, slijedom ratnih događanja, sve sestre milosrdnice morale napustiti otočku bolnicu u kojoj se godine 1943. uz sestru Žarku nalaze još četiri sestre milosrdnice.

Što se dogodilo u Otočcu? U Otočcu su se tijekom rata nekoliko puta izmjenjivale različite sukobljene vojske. Za daljnji tijek života skupine sestara milosrdnica u otočkoj bolnici, a napose sestre Žarke Ivasić, odlučujući je period devetomjesečne partizanske vlasti u Otočcu od travnja 1943. do siječnja 1944. godine. Događaj presudan za sudbinu sestara zbio se u noći s 13. na 14. rujna 1943. godine. Kako kazuju vojna izvješća, Otočac je tada napala kombinirana ustaška bojna te zaplijenila i uništila pritom veliku količinu ratnog materijala (preuzetog u Senju nakon kapitulacije talijanske vojske). Te noći u otočkoj bolnici ubijeni su ranjenici. Ovaj događaj poslužit će kao razlog poratne (lažne) komunističke osude skupine sestara milosrdnica, koje su nakon izvršenog napada odvedene prema Gospiću, u vrijeme rata neosvojivo hrvatskom. U Otočcu, navode svjedočanstva, sestra Žarka je pokazala veliku predanost svom pozivu brige za bolesnike i ranjenike, koje je njegovala jednakom, kršćanskom ljubavlju.

Nakon odlaska iz Otočca sestra Žarka je došla u Zagreb te potom jednakom požrtvovnošću djelovala u bolnicama u Vrapču i Osijeku. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, počeli su organizirani komunistički progoni. Odjeljenje zaštite naroda (OZN-a) odvodi sestru Žarku iz osječke bolnice 14. kolovoza 1945. godine. Slijedili su OZN-ini istražni zatvori: u Osijeku, Zagrebu i Gospiću. Nakon dovršenog istražnog postupka protiv sestre Žarke Ivasić (i skupine sestara milosrdnica iz otočke bolnice) u Gospiću je podignuta optužnica 28. siječnja 1946. godine. Sestre milosrdnice, a posebno sestra Žarka, lažno su optužene među ostalim da tijekom partizanske vlasti u Otočcu nisu vršile svoje redovničko i bolničarsko zvanje, njegujući s mržnjom partizanske ranjenike, a simpatizirajući ustaške. Dodatna laž bila je uperena protiv sestre Žarke.

Javna sudska rasprava održana je u Gospiću, pred Okružnim narodnim sudom za Liku, 7. veljače 1946. godine. Sestra Žarka je pritom kao prvooptužena bila osuđena na najstrožu kaznu - smrt vješanjem, a ostale sestre na kaznu smrti strijeljanjem. Žalba sestara upućena Vrhovnom sudu Hrvatske odbijena je. Slijedila je molba za pomilovanje koja je rezultirala Odlukom Prezidijuma Narodne Skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 30. travnja 1946. kojom su zamolbe sestara za pomilovanjem uvažene te je kazna preinačena: sestra Žarka je osuđena na smrt strijeljanjem, a ostale sestre osuđene su na dvadeset godina lišenja slobode s prinudnim radom.

Prema zapisniku od 15. svibnja, pisanom u zatvoru Okružnog suda za Liku u Gospiću, sestri Žarki Ivasić određen je dan i sat izvršenja presude: 16. svibnja 1946., u 4 sata ujutro. Posljednja želja osuđenice, navodi zapisnik, bila je „da ju posjeti svećenik i jedna od bolničkih časnih sestara.“ Posljednju noć svoga života sestra Žarka provodi u samici. Svjedočanstva navode da je sestra Žarka tu posljednju noć u ćeliji gospićke kaznionice pjevala i molila, prihvativši smrtnu osudu s mirom i predanjem. Sestra Žarka Ivasić je strijeljana u ranim jutarnjim satima 16. svibnja 1946., a pokopana je (u tajnosti) na Gradskom groblju svete Marije Magdalene u Gospiću. Gospićani su, u zgodno i nezgodno vrijeme, ustrajno čuvali spomen na njezinu svetu smrt.

Hrvatska biskupska konferencija u travnju 2010. godine podržala je pokretanje biskupijskog postupka za proglašenje blaženom sestre Žarke Ivasić, mučenice. Netko može biti mučenik po činjenici da je pretrpio „materijalno mučeništvo“, dakle mučenje i smrt (to se odnosi na tzv. „vanjsko mučeništvo“). Međutim, u kršćanskom smislu mučenik je (tzv. „formalni mučenik“) samo „onaj koji je podnio smrt zbog svjedočanstva za Krista, bilo da nije htio zanijekati vjeru ili neku vjersku istinu, bilo da nije htio učiniti nešto protiv evanđeoskog morala.“ Kršćanskog mučenika određuje uzrok zbog kojeg je podnio mučeništvo, kao i spremnost na mučeništvo. To mora biti mržnja progonitelja na vjeru (odium fidei) i spremnost mučenika da smrt prihvati iz ljubavi prema Isusu Kristu. Nadalje, kršćansko mučeništvo je isključivo čin ljubavi prema Bogu i ljudima, uključujući i same progonitelje.

Ukoliko životu i smrti sestre Žarke pristupimo slijedeći te odrednice Crkve možemo vidjeti da je sestra Žarka od komunističkog režima (koji je u sestri Žarki gledao prvenstveno vjernicu, redovnicu, članicu Katoličke crkve) bila lažno osuđena i ubijena zbog dobra učinjenog čovjeku (ljubavi prema bolesnicima i ranjenicima svih vjera i vojski), a tijekom istražnog postupka kao i boravka u komunističkim zatvorima nije mrzila partizane već je za njih molila. Također, svjedočanstva navode da je lažnu osudu prihvatila u miru savjesti, sa sviješću da nije kriva, i iz ljubavi prema Bogu i čovjeku (što izražavaju i jedine njezine zapisane riječi). Ona je bila svjesna razmjera komunističkih progona te je na iskazanu mogućnost bijega (u inozemstvo) odgovorila da nije kriva i da ne smatra da treba bježati. Taj trenutak dosljednosti glasu savjesti stvaran je tijekom cijeloga njezina života kroz brojne životne odabire za Isusa Krista i stoga se može reći da je mučeništvo kruna jednog ljudskog života u njegovoj cijelosti i cjelovitosti.

Pri istraživanju života i smrti sestre Žarke Ivasić bilo je nužno susresti se s pitanjem objektivne povijesne istine, s kojim se susreću oni koji se bave sličnom problematikom. Taj problem odnosi se na činjenicu da je bilo (gotovo) nemoguće pronaći adekvatnu građu koja bi pokazala drugu stranu slučaja (različitu od režimske), budući da je ta građa bila s namjerom uništena zbog opasnosti od daljnjih komunističkih progona. U ovom slučaju, posebnu vrijednost pri „spašavanju povijesti“, kako navodi dr. Mile Bogović, imaju svjedočanstva očevidaca. Naime, na lažne optužbe protiv sestre Žarke svjedoci odgovaraju drugačije: svjedočanstvom nevinosti sestre Žarke, njezinoj predanosti pozivu i vjernosti glasu savjesti u progonima. Družbu sestara milosrdnica upravo je postojan glas naroda (svjedoka) godine 2007. potakao na započinjanje sustavnog istraživanja života i stradanja sestre Žarke Ivasić, prikupljanja svjedočanstava i dokumentacije, s ciljem započinjanja postupka za njezino proglašenje blaženom.

s. Veronika Popić, milosrdnica
Brojač posjete:
225433
Župa Presvetog Trojstva Otočac © 2016