Propovijed biskupa dr. Mile Bogovića na slavlju Sv. Fabijana i Sebastijana

FABIJANOVO - Otočac, 20. siječnja 2012.

1. Godišnje okupljanje katolika Gacke

Fabijanovo se širi Gackom dolinom sve više. Nije to neki modni trend koji dolazi i prolazi. Svoje korijene ono ima u početcima kršćanstva i prenosi se kroz vjekove. Nije to nešto što se tu dogodilo pred našim očima pa nam je još u pameti. Osobe Fabijana i Sebastijana i vrjemenski i prostorno su daleko od nas, ali jednako su bili uzori prošlim naraštajima, kako to mogu biti i nama. Tu se vidi prava vrjednota koja se ne gubi ni vrjemenskom ni prostornom daljinom. Imamo mi suvremenih velikana kojima se priređuje svečani doček, a za kojih mjesec dana takvi se više ne smiju javno pojaviti; uz neke su se ljudi rado slikali, a nakon kratkog vremena boje se da ih tko vidi s njima. Crkva nikada ne odbacuje svoje velikane. To pokazuje i slavlje Fabijana i Sebastijana, mučenika još iz vremena rimskog carstva.

Fabijan je bio papa i za vrijeme cara Decija (240.–251.), koji je želio uništiti kršćanstvo, uhvaćen je i pogubljen. Nije se svijet zbog toga previše uznemirio. Ubijen jedan papa, pa što? Mogao se odreći Krista pa mu se to ne bi dogodilo – možda su neki prokomentirali taj događaj. Također, nije ta vijest državnim kanalima daleko dospjela. Međutim, nije se ni Crkva prestrašila. Pače, imali su još jednoga svjedoka do kraja, koji je svima pokazao da je Krist ona čvrsta i spasonosna točka u svijetu. Vijest se među vjernicima prenosila od općine do općine kao nova veza koja je sve kršćane u svijetu još bolje povezivala.

Sebastijan je podnio mučeničku smrt za vrijeme cara Dioklecijana 303. godine. Bio je u carskoj osobnoj straži, ali kada je car odlučio da vojsku očisti od kršćana, došao je na udar i Sebastijan. Budući da se nije htio odreći svoje vjere, privezali su ga za stup, svukli ga do gola, a onda su ga vojnici strjelicama gađali. Otišli su kad su mislili da je izdahnuo, ali su ga kršćani našli još živoga i brinuli se za njega tako da je ozdravio. Sebastijan je i dalje živio dosljedno svojim krsnim obećanjima pa ga je car ponovno uhvatio i pogubio. Budući da se u srednjem vijeku vjerovalo da se kuga širi otrovanim strjelicama, vjernici su ga izabrali za zaštitnika od kuge.

Fabijan i Sebastijan stavljeni su u kalendaru u isti dan zato što su im nebeski rođendani istoga dana - 20. siječnja.

2. Neshvatljivi kršćani

Svijet je postao kršćanski ne zato što su kršćani gospodarski bili jači. Bili su sposobni preživjeti svake nevolje. Nisu se čak bojali ni umrijeti. Nisu se suprotstavljali silom, nisi ih mogao potkupiti. To je bilo poganima neshvatljivo. No kršćani su vjerovali da je njihova sudbina u Božjoj ruci.

Za vrijeme jedne oluje putnici na brodu bili su preplašeni, a jedan dječak je mirno hodao i igrao se po palubi. "Kako se ti ne bojiš?" – zapita ga netko. "Moj tata je kapetan ovoga broda. Nema teškoće koju on neće savladati." Kršćanin sebe gleda kao zrno pšenice koje pada u tamu zemlje, ali to padanje donosi mnogo roda. Kršćani su bili jaki jer su znali trpjeti i umirati. Jednim i drugim izražavali su vjeru da pomažu zajednici. Stoga, biti neshvatljiv duhu ovoga svijeta potrebno je i našem vremenu. Previše nas je prožeo svijet svojim horizontalizmom pa jednostavno nema više propusnosti onaj čisti evanđeoski duh. U takvim okolnostima nada su obitelji i male župne zajednice, jezgre. Da su se njima grozili recesijom, ne bi se bojali.

Ipak, nije ni kod nas kršćanstvo nestalo, premda nije "kruh naš svagdanji". Znamo kako je naš vojnik kršćanski reagirao u ratu. Imao je preko krunice priključak na vječnost, iako ona nije bila njegova redovna pratnja. No velike opasnosti potaknu ljude na velike poteze. Doista su naši branitelji znali dati zadivljujuća svjedočanstva vjere i ljubavi. Ovih danas sjećamo se događaja u Gvozdanskom iz 1578. Svi branitelji su se smrznuli na svojim mjestima. Ostali su bili bez svega, pa i bez vatre, ali se nisu predavali. U ljudima je bila svijest da postoje vrjednote za koje se isplati žrtvovati život.

3. Godina župne kateheze

Potrebno je raditi na tome da kršćanin svojom vjerom obilježi i svoj obični svagdanji život. Zato valja imati jaču kršćansku osjetljivost. Potrebno je bolje upoznati kršćanstvo. To nastojimo postići kroz župnu katehezu. Ova godina je ponovno proglašena Godinom župne kateheze.

Na našim prometnicama razne reklame skreću našu pozornost na sebe. Svjetlucaju, bljeskaju, šalju razne poruke i upozoravaju da su u blizini razne robne kuće. No nije tako lako naći znak koji upućuje da je tu blizu crkva da se pomoliš. Nekada su gradovi bili tako građeni da je sve vodilo prema crkvi. Danas se ona izgubi između nebodera. Ali onaj koji doista ima želju doći u crkvu, uspjet će je naći i pored slabe promičbe. Naći će i taj put tko imaš vjerničku osjetljivost, koja je posebno prisutna u teškim situacijama, kao što smo rekli za naše branitelje.

Što treba učiniti pa da ne idemo za tim svjetovnim blještavilom, nego da idemo u pravom smjeru? Imamo svjetlila u SVECIMA. Trebamo bolje upoznati svoju vjeru. Kakvu nadu prenosimo na mlađe naraštaje? Najjači oslonac za to su nam obiteljska i župna zajednica. Sjetimo se naših majki od kojih smo znali čuti: "Podigla sam djecu i nije važno kada ću otići – do Božje volje." I cijeli su život molile za svoju djecu i drugu rodbinu. Nisu to prestale činiti ni na bolesničkom krevetu.

U župnoj zajednici treba izgrađivati zdravu jezgru, poput zdravog zrna pšenice. Ključnu ulogu treba imati župno pastoralno vijeće na čelu sa župnikom. Ako tu zaživi duh pravog kršćanskog zajedništva, zrno će donositi plodove.

4. Kršćanin može preživjeti svaki režim

Kršćanin danas živi u društvima koja više ili manje pogoduju razvoju kršćanskih poruka. Prije 20 godina priznata je samostalna Hrvatska. Papa je bio posebno zauzet da se ona stvori. To znači da je naša Hrvatska stvorila ozračje u kojem se mogu razvijati kršćanske i ljudske vrline. Postavljena je na temelje pomirenja i praštanja. Čuvajmo to blago. No nemojmo misliti da će sada sve ići samo od sebe. Ako dobiješ dobru njivu, treba je obrađivati, inače će i najbolja zemlja zarasti u korov. Nemojmo također misliti da ćemo nekim pridruživanjima riješiti bitne stvari. Nakon 20 godina pred naše građane stavlja se novo pitanje: Krenuti u novo udruživanje ili razvijati se u punoj samostalnosti? U raspravi oko referenduma uglavnom se povlače gospodarske stvari. Hoćemo li se duhovno isprazniti i kao prosjaci ući unutra? Mogli bismo postati još veći prosjaci. Pjesnik Cesarić ima pjesmu koja se zove Mrtva luka, u njoj opisuje kako se izvikuju parole, ali lađe stoje.

Kao zaključak možemo istaknuti kako su kršćani uvijek išli naprijed po svakakvim olujama. Imali su jasne ciljeve i prave uzore. Nisu se bojali zapeti i raditi svaki posao. Uzori i ciljevi stoje i pred nama danas. Neka ovogodišnje slavlje Fabijanova raznese duhovnu maglu kako bi se još bolje vidjeli naši pravi ciljevi, a Sv. Fabijan i Sebastijan neka budu i dalje svjetlila i uzori našemu puku da uoči pravi put u svome životu.
Brojač posjete:
165195
Župa Presvetog Trojstva Otočac © 2016