NAPUNIMO SVOJE VJERNIČKE SVJETILJKE !

Sveti Otac Benedikt XVI. 11. listopada proglasio je otvorenom Godinu vjere za cijelu Crkvu. Mi danas tu Godinu otvaramo u svim župama naše Gospićko-senjske biskupije. Tom prilikom želim se ovom poslanicom obratiti svim našim vjernicima.

Postoje razne „godine“ kojima se želi pospješiti neku ljudsku djelatnost ili zajednicu. Godina vjere nema za cilj pospješiti ni gospodarstvo, ni znanost, niti neku posebnu ljudsku djelatnost ili neku posebnu zajednicu. Ona zapravo ima cilj pospješiti dobre odnose ljudi međusobno i s Bogom, a također i s prirodom. Put je prema tome, kako je sv. Pavao pisao Efežanima, da sve bude skladno uglavljeno u Kristu (Ef 1, 10), a to znači da se sve usklađuje s onim projektom po kojemu je sve stvoreno, po Riječi Božjoj, po kojoj „sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa“ (usp. Iv 1, 3). To, dakle, znači da su ključni odnosi, a ne neka struka. Godina vjere treba te odnose popraviti. Što se u tome više uspije, to će biti bolja polazišta za svakoga čovjeka i za svaku ljudsku struku. Uspješnost ovisi o vjeri u Božji projekt stvaranja i spasenja po Isusu Kristu. Krist je „svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakoga čovjeka“ (Iv 1, 9). Gdje god čovjek sebe postavi kao izvor svjetla, to je opasna luciferovština (Lucifer je svjetlonoša!) jer čovjek nije svjetlo „nego da posvjedoči za svijetlo“ (Iv 1, 8), kako je rečeno i za Ivana Krstitelja. Vjera je uvijek dar „odozgor“, dar Božji, a ne rezultat ljudskih napora prosvijetljenog uma, kakvo može biti i teološko umovanje ako ono nije raspirivanje milosnog dara Božjega u nama (usp. 2 Tim 1, 6).

Sveti Otac je Godinu vjere proglasio i zato što osjeća da je ona danas na mnoge načine u krizi, odnosno da su u krizi spomenuti odnosi. Ta kriza vjere odražava se u većem dijelu svijeta, napose onoga koji je pod utjecajem zapadne civilizacije i kulture, a to znači i u Hrvatskoj i u našoj Biskupiji. Ovdje bih želio istaknuti glavne elemente te krize odnosa i način kako joj se uspješno oduprijeti. Krize odnosa, dakle, imaju svoj korijen u krizi vjere u obnovu svega po Isusu Kristu.

Možemo reći da je na izvore trajne krize svjetla vjere već Krist jasno ukazao. Oni su bili i ostali u prenošenju raznih običaja i propisa bez vjerskog sadržaja, u povlačenju vjere u privatnost i u licemjernom očitovanju vjere. On nas i danas poziva da (1) napunimo svjetiljke vjere, (2) javno svjedočimo svoju vjeru i (3) da to bude bez licemjerja i nametanja. Na to troje ukazao je slikom ludih djevica koje uočavaju da im se gase svjetiljke (Mt 23, 1-13), potom slikom svjetiljke koja se „stavlja pod posudu ili pod postelju“ (Mk 4, 21) i kritikom farizejskog licemjerja (Mt 23, 13-32).

1.Napunimo svjetiljke vjere

Kako bismo mogli prenijeti vjeru na one s kojima živimo i na iduće naraštaje, potrebno je da je ona u nama, da smo mi vjernici, da svjetlo vjere u nama gori. Za zapadni svijet govori se da je izrastao iz kršćanstva, što se vidi iz tradicije i običaja. Jest, tu je svjetiljka, tu su običaji sačuvani u predaji, zabilježeni u knjigama, u liturgiji, u umjetničkim djelima; o vjeri govore naši tornjevi, križevi na grobljima, i sl. U svim tim „posudama“ prenošen je sadržaj vjere sve do danas. Jedino je pitanje koliko u tome svemu ima „ulja“ vjere koja svijetli. Ili su možda te posude postale prazne poput onih u ludih djevica koje vide: „Gase nam se svjetiljke“ (Mt 25, 8). Svjetiljke se nisu promijenile. One su kao i prije, ali u njima više nema onoga što omogućuje da one budu korisne, da svijetle. Može se, pače, dogoditi da je u tim posudama sasvim suprotno od onoga što na njima piše. Od te opasnosti da ostanemo bez „ulja“, bez vjerskog sadržaja u sačuvanim posudama, tradicijama i običajima, nismo ni mi u Hrvatskoj osigurani. Godina vjera sve nas poziva da pogledamo svoje svjetiljke i da ih ispunimo vjerničkim sadržajem.

To nas navodi na promišljanje koliko toga je u našoj vjerničkoj praksi sačuvalo vanjski oblik uljanice, ali se ne vidi svijetlo koje bi se od njih očekivalo. Prisjetimo se velikih krizmanih slavlja koja često završavaju s rastankom od Crkve. Jako malo ima tu vjerničkog svijetla, a previše nečega drugoga; jako malo vjere u darove Duha Svetoga, a više u neke druge darove. Često je to modna revija, prilika da se priredi svečana gozba. U jednom mjestu nakon što sam kandidaticu krizmao, ona je i dalje uporno stajala preda mnom jer fotograf nije obavio svoje. Pitao sam se što je njoj bilo važnije: pečat dara Duha svetoga ili fotografija u skupocjenoj haljini i s umjetnim noktima? Mnogi biskupi i svećenici se pitaju kako tu uljanicu (posudu) napuniti uljem vjere, a ne da se nju puni svim onim sadržajima koji uguše onaj plamičak vjere koji eventualno svjetiljka takve krizme pokazuje. Možda je još opasnije da i uljanicu sakramenta ženidbe ugase razne „ljudske predaje“ koje su tu navalile na oltar. Trebamo i tu uljanicu napuniti vjerom.

Može, dakako, i cijeli časoslov, misal, sakramenti postati besadržajna posuda. Može se i misa „obaviti“ po svim propisima ceremonijala, bez unutarnjeg vjerničkog odnosa koje on pretpostavlja. Pokreti na oltaru i kraj njega nisu zato da se nešto točno odigra i stvari na vrijeme premjeste. Njihov je sadržaj molitva i kretanje pred otajstvom, pred Bogom. Valja se učiti čuvati sveti prostor i sveta vremena. Kada se prijeđe prag crkve onda nema pretrčavanja i pričanja kao na cesti. Vjernik u crkvu ne ulazi kao turistički vodič, nego u prostor gdje se posebno doživljava Božja blizina.

2. Javno svjedočiti svoju vjeru

Slikom svjetiljke koja se „stavlja pod posudu ili pod postelju“ (Mk 4, 21), Krist poziva sve vjernike da ne skrivaju vjeru kao „privatnu stvar“ nego da se ona očituje pred svijetom, u javnosti, u prvom redu počevši od obitelji.

Bitna je stvar da supružnici zajedno mole, da zajedno idu u crkvu. Kuća treba biti tako opremljena da se prepoznaje kao vjernička. Nije loše vidjeti i umjetničke slike i fotografije, ali kuća bez ikakva vjerničkog znaka, križa i(li) slike, svakako odaje i vjerničku prazninu. Nije dovoljno da se ti znakovi stave samo u spavaću sobu, nego je potrebo vidjeti ih ondje gdje i drugi dolaze. Očitovati svoju vjeru.

Kada dođe dijete, treba znati da će mu u najranijoj dobi mnogo značiti ako vidi tatu i mamu kako se mole, kako su usmjereni osjećajima i mislima prema Nekome većemu od njih. Nema za dijete bolje kateheze u vjeri nego kad vidi roditelje u molitvi. Neću nikada zaboraviti kako je moja majka svaki posao započinjala s križem. Križ je stavljala i pred volove kada je kretala s njima u polje. Treba sačuvati sve znakove vjere koje su nam stari prenijeli: pomoliti se ujutro i uvečer, prije i poslije jela, prekrižiti se prije svakog posla. Nije dovoljno dijete poslati u crkvu. S njime treba tamo ići jer će ponašanje roditelja u crkvi djetetu značiti mnogo više nego svećenikova propovijed ili kateheza. Posebno je važno da se dijete ne uči samo „moliti“, nego također hvaliti i zahvaljivati.

Mnogo će vjeroučitelj u školi učiniti za vjeru vjeroučenika ako se kod križanja primijeti da je on obuzet nebom, a ne da je glavno kretanje ruke gore, dolje i u stranu.

Svoju vjeru kršćanin treba svjedočiti i u javnom životu. Ne treba se bojati izmoliti Anđeo Gospodnji kad nas na to pozovu crkvena zvona, pa i onda kad smo na poslu; skinuti kapu i prekrižiti se u prolazu pokraj crkve; pozdraviti kršćanskim pozdravom vjernika, a posebno Bogu posvećenu osobu.

Drugim riječima, treba shvatiti vjeru kao uvjerenje koje iskazujemo na cijelom svom životnom putu. Ona nije nipošto privatna, nego javna stvar.

3. Svjedočenje bez licemjerja i nametanja

U vrijeme Isusovog zemaljskog života židovski narod imao je silno bogatstvo vjerskih običaja, predaja, propisa, ustanova koje su uvedene zato da se sačuva i prenese Božja poruka. Postojao je i jedan sloj ljudi, najučenijih, koji su strogo pazili da se sve to sačuva i poštuje, ali negdje su to postale posude koje su prenosile ljudske predaje a ne Božju poruku. Oni su vanjski izgled, lice, prilagodili propisima, običajima i predajama, ali to je, zapravo bila prijevara, a ne svjedočenje. Zato ih Isus oštro kritizira i naziva ih licemjerima.

Važno je bilo ne učiniti subotom više koraka od dopuštenog, oprati ruke prije jela, obući se ovako ili onako, ne jesti „nečista“ jela, postiti i davati desetinu, ali u tim običajima i propisima (posudama) nije kod mnogih farizeja bilo onog sadržaja radi kojega su oni nastali. Ti običaji mogu biti prazni čak i onda kada su izrečeni u obliku molitve, kao kod onoga farizeja koji se u hramu hvali da posti dva puta tjedno i od svega što stekne daje desetinu (usp. Luka 18, 12). Takva „pravednost“ za Isusa nije dovoljna jer farizeji čiste „čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe“ (Mt 23, 25) pa ih zato na putu prema kraljevstvu Božjem pretekoše „carinici i bludnice“ (Mt 21, 31). Predstavljaju se kao ljudi koji izvana pokazuju da su potpuno usklađeni s voljom Božjom, a unutarnjim osjećajem su daleko od toga, pa im Isus kaže da su nalik na „obijeljene grobove“ (Mt 23, 27). Ono na što vanjština upućuje, ne nalazi se u nutrini.

Nisu uspostavili zajedništvo „srca i duše“, nego zajedništvo u vanjskom ponašanju. Svako takvo zajedništvo je krhko.

Takvom odnosu prema Bogu Isus se usprotivio. On traži sklad vanjštine s nutrinom, s mislima, s riječima i djelima, da u „posudi“ djela budu isto što izražava i piše (riječ) na njoj. On je „svom dušom“ pred Bogom i čovjekom. Njegove riječi izražavale su vjerno njegove misli, njegova djela nisu se nikada razilazila od onoga što je govorio. Ono što mu je bilo u srcu, bilo je i na ustima i pretakalo se u djela. Za njega dvije najveće zapovijedi: „Ljubi Boga nadasve a bližnjega svoga kao samoga sebe!“ nisu bile lijepe riječi, nego je on upravo tako mislio i činio. Njemu je bilo jasno da je to temeljno, najvažnije i najveće „znanje“ za odnose među ljudima i s Bogom. Sve je drugo manje ili više uspješna nadogradnja. Njegova molitva nije bila recitiranje tuđih stihova, nego osobni razgovor s Ocem. Njegov govor ljudima nije bilo predavanje što drugi misle, nego osobno upućena riječ. I onda, kada je navodio napisanu riječ, on se suobličio s njezinom porukom. Cijeli svoj „radni vijek“ on je proveo u naučavanju kako uspostaviti ispravne, osobne, odnose među ljudima i s Bogom. Nije ga povukla nikakva struka da se njoj posveti i u nju uvede svoje učenike. On je tražio da svi budu „jedno srce i jedna duša“. Te osobine pokazala je zajednica koju je on ustanovio – Crkva (usp. Dj 4, 32).

„Čuvajte se kvasca farizejskoga“ (Mt 16, 6), upozorio je Isus svoje učenike, a time upozorava i nas. Čuvati se onih koji govore a ne čine; paziti da se to i nama ne događa. I danas je taj kvasac prisutan na svim razinama.

Dragi vjernici!

Možemo biti sigurni da se i danas prenosi ispravna vjera, da postoje „posude“ s pravim „uljem“ koje svijetli u Crkvi od početka i neće se ugasiti do kraja svijeta. No, može se dogoditi da negdje ispravne „uljanice“ nemaju ulja i ne mogu više svjetlom vjere osvijetliti nikome put, niti se njima mogu zapaliti druge svjetiljke. Svoju vjeru kršćanin treba svjedočiti i u javnosti. Jačati i prenositi vjeru znači raditi na tome da se uspostave bolji odnosi prema Bogu i ljudima. Odnosi prema ljudima bit će zasigurno već po tome bolji, ako se uspostave bolji odnosi prema Bogu. Također možemo reći da će se uspostavom boljih odnosa prema ljudima otvoriti i „bolji vidici“ prema Bogu jer je jedno i drugo povezano i međusobno uvjetovano.

Sveti Otac osobito želi da se u otkrivanju otajstava naše vjere ove godine posebno koristimo dokumentima Drugog vatikanskog sabora i Katekizmom Katoličke Crkve, što svima preporučujem.

Neka se „vrata vjere“ i u našoj Gospićko-senjskoj biskupiji širom otvore!

U Gospiću, na blagdan

Sv. Mihovila arkanđela, 2012.

Biskup: † Mile Bogović, v.r.