Križni put na brdu Fortica
Križni put s Božjim licem u kalvarijskom Isusu
Grad Otočac, urbanistički i arhitektonski skladan kao kakav povijesni srednje-europski gradić, uz značajne povijesno-umjetničke tragove, od nedavno ima i novo sakralno-umjetničko ostvarenje:
Križni put u kamenim blokovima na brijegu uz rub grada. Taj brijeg je još u pamćenju Otočana kao 'Kalvarija', iako se zbog utvrde protiv Turaka zove i 'Fortica'.
Povijesni tragovi nekoć uspostavljenoga Križnoga puta i sadašnje postavljanje novoga na spomenutomu brijegu, po sebi govore o privlačnosti toga lokaliteta za otočki pasionski put. Stjenoviti brijeg, obrastao makijom i borovim stablima, posebno dojmljive topografske figuracije, već je s toga prirodnoga vidika lokalitet koji Otočcu daje onaj biljeg kakav imaju mnogi povijesni gradovi u svijetu i u Hrvatskoj. Ono što su sedam brežuljaka za grad Rim, Sljeme za Zagreb ili Marjan za Split, to je u povijesnom značenju – nadati se je i u potencijalnom značenju za budućnost - 'Fortica' ili 'Kalvarija' za Otočac.
'Kalvarija' je – kako je poznato – paradigmatično mjesto u kršćanstvu, svojevrsna pasionska matrica kršćanstva. Kalvarija je – ako se misli na lokalitet u Jeruzalemu gdje je Isus Krist bio raspet na križ, umro i uskrsnuo – bitno teofanijsko mjesto kršćana. Smaknuće je Božjom silom preobraženo u Uskrsnuće, po kojem je događaju, kao u svome vrhuncu, očitovano Kristovo Božje objavljenje. Taj događaj je vrhunac Isusova božanskoga časa, čas u kojemu je Otac, Bog, proslavio Sina svoga, čas za koji je Isus kazao: «Kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi» (Iv 12, 32).
Pasionski događaj Isusa Krista - bolje ga je zvati 'vazmeni događaj', jer u događaju Muke valja neizostavno gledati i Uskrsnuće – duboko je utkan u duhovno i vizualno vjerničko življenje s božanskom osobom Isusa Krista. No, da se u ovomu odveć kratkomu osvrtu (za tako veliki sadržaj!) ne zaustavljam na širokom i snažnom pasionskom biljegu u kršćanstvu, dovoljno je podsjetiti da se taj sadržaj najdublje urezao u duhovno tkivo Hrvata od prvih časova njegove povijesti na ovima prostorima. Pleterni križ na znamenitoj krstionici poznatoj pod imenom 'kneza Višeslava' (oko godine 800.), crkvica Svetoga Križa u Ninu (11. st.), mnogi pluteji, zabati, kapiteli, i slični tragovi u kamenu, potom pisani tekstovi, na kamenu i mnogobrojni na papiru, prvo rukopisni, potom tiskani, veoma često nose upravio pasionski sadržaj. Valja se sjetiti da su i 'Muke Gospodinove' i 'Gospini plačevi', te na jednak način pasionska skazanja, sve do naših dana bila dragi duhovni sadržaji naših vjerničkih generacija.
Kalvarijski brijeg 'Otočac' u Otočcu, čudesno spaja 'dvije' spomenute Muke, Kristovu i hrvatsku. Strašno višestoljetno agresivno tursko osvajanje hrvatskih krajeva, među kojima je Lika i Krbava, ostavilo je brojne tužne tragove. U duboko upamćenom izvješću popa Martinca o turskomu razbojištu na Krbavskomu polju, 9. rujna 1493., kada 'pobeždena bist čest krstjanska', prepoznaje se i Otočac. U svojemu se mučeničkom pamćenju Otočac jednako prepoznaje u snažnom izričaju Marka Marulića, tridesetak godina kasnije od spomenutoga popa Martinca. Brojna povijesna svjedočanstva govore da se i za Gacko-Otočki kraj može primijeniti ove Marulićeve stihove: Niki su prognani iz bašćine svoje,/ a niki prognani u sužanjstvo stoje./ Taj plače dičicu, taj muža, taj žene,/ plače brat sestricu, a sestra braca nje./ Tebi vapijemo, tužeći u plaču:/ Tvoji smo, a ginemo, pogani nas tlaču...
Upravo s vrha 'Otočca' branio se puk otočki, 'krstjanski'. Zato je – uz utvrdu nedalekoga Prozora – brijeg Otočac postao simbolička 'Kalvarija', sveto mjesto očuvanja kršćanstva i slobode. Novi postav križnoga puta sada obnavlja i učvršćuje tu svetu memoriju, u čemu valja vidjeti i sličnost, čak ucijepljenost 'Otočke muke' u Kristovu muku, sličnost 'Otočke Kalvarije' s Kristovom Kalvarijom.
Novi križni put u stijeni, u kamenim blokovima na kamenitomu brijegu, znakovit je i sugestivan. Kamena stijena je, naime, simbol postojanosti, čvrstine, trajnosti, vječnosti, utvrđenosti i nepomičnosti. I, jer je riječi o eminentno Kristovomu pasionskomu putu, izbor kamenih blokova valja vidjeti kao sretno izabrani simbol samoga Krista koji je nazvan 'Kamen ugaoni, kamen odabrani, kamen dragocjeni' (usp. 1 Pt, 2, 6), 'Kamen zaglavni' (Dj 4, 11), 'Duhovna stijena' (usp. 1 Kor 10, 1-4).
Snažno se i dojmljivo doimaju kameni blokovi na brijegu pored Otočca. Ako ih uzimamo i kao simbol otočke mučeničke povijesti, onda se u povijesno-meditativnomu izražavanju smije kazati da su te pravilne blokove isklesale nevidljive ruke poginulih Otočana za obranu kršćanstva i slobode. Da, te oblikovane stijene u simboličkomu gledanju izlaze iz Stijene Otočca, Stijene koja je odoljela nasrtajima Zloga. U istomu se gledanju može kazati da je figuracija novoga otočkoga križnoga puta – preko ruke sadašnjih umjetnika – sjajno uprizorenje povijesne istine, otočke i kršćanske. Zato je, s takvoga simboličkoga promatranja, novi otočki križni put djelo povijesti kršćanstva, i Gacke, i Like, i Krbave, i povijesti Otočca. Stapanjem 'dviju' povijesti na brijegu pored Otočca nastao je dostojan misterijski pasionski spomenik kao na svomu 'prirodnomu' mjestu. Izbor kamenih blokova, dakle, valja pohvaliti kao najprikladniju umjetničku građu za lokalitet brijega kod Otočca.
Ako pak stojimo ili meditativno hodamo od postaje do postaje, pažljivu oku i sabranomu duhu odmah se pokazuju neki bitni opći i posebni utisci toga pasionskoga umjetničkoga djela.
Prvi od takvih utisaka je ono što bi se moglo kazati izrazom 'simbolički minimalizam' likovnoga izražavanja. Takav umjetnički pristup je dobar barem iz jednoga istaknutoga razloga: pasionski sadržaji 'sub divo' (na otvorenomu prostoru) ne dopuštaju uprizorenje 'mnoštva' likova, što se, eventualno, može dopustiti u prostoru crkve-građevine. Taj umjetnički 'gros plan' ('veliki ili prvi plan') veoma dobro se odnosi i s moliteljem-promatračem, i dobro se nosi s kamenim blokom. Simbolika kamena ovdje jednako snažno progovara kao i umjetničko oblikovanje. Čini nam se da je u ovomu uprizorenju dosegnuta sretna 'metateza': minimalizam likovnosti postiže maksimalnost sadržaja i poruke.
I dok tako ulazimo u čitanje križnoga puta na brijegu kod Otočca, s divljenjem se, potom, pred našim očima očituje ikoničnost umjetničkoga izraza. Ta ikoničnost – kako se iz prva vidi – ne dolazi iz kopiranja već viđenoga, niti, još manje, iz fotografičnosti ljudskoga lika, nego iz umjetnikova doživljaja, usuđujem se kazati iz umjetnikove vjerničke meditacije. Ona, dakle, dolazi iz nutarnjega, tj. duhovnoga doživljavanja 'lica' Kristova i 'lica' drugih likova u otočkomu križnomu putu.
Ako pak ikoničnost razumijemo u svodljivosti 'ikone' na 'eikon', tj. na lik, na lice, onda u ovomu križnomu putu valja govoriti o 'Isusovu pasionskomu licu' kao temeljnomu umjetničkomu izrazu. Pred nama stoji pasionsko Kristovo lice, snažno i izražajno, drugačije. U ovomu križnomu putu pokazano nam je u prvom i posve naglašenom sloju lice Drugoga, uvjetno rečeno, Božje lice, drugo i drugačije od ljudskih lica.
Spomenuta drugost je uočljiva u svima postajama, u nekima pak na izuzetno visok umjetnički način. Ako, primjerice, promatramo prvu postaju, ta je drugost esencijalna. Pred očima motritelja na desnoj strani kamenoga bloka stoji 'Ikona' – 'Lice' Istine i Dobrote, na drugoj je ljudsko biće ili ljudsko lice s užasnom maskom Laži. Jasnoća Istine i izopačenost Laži.
Iznimno snažno Isusovo lice, izraženo u punini pasionskoga časa, vidimo, potom, u šestoj postaji, ali u posve drugačijem kontekstu u odnosu na spomenutu prvu postaju. Isusovu pasionsku drugost prepoznala je sućutna žena, poznata kao Veronika. Pred tom postajom se može misliti da je Kristovo božansko lice, božansko i u najdubljemu pasionskomu času, preobrazilo lice žene u snažan pasionski izraz, te se dogodila razmjena Muke, Kalvarije.
Na sličan je način to dosegnuto u četvrtoj (Isus i Majka), petoj (Šimun Cirenac), osmoj (Isus i sućutne žene), trinaestoj (skidanje s križa) i četrnaestoj (Isus na krilu Majčinu) postaji.
Na svoj način su opet umjetnički ponuđeni snažni doživljaji sugestivnoga Kristova lica u postajama koje nose samo njegov lik (druga, treća, sedma, deveta, deseta, jedanaesta, dvanaesta). U tima postajama, kao u pravilu, umjetnikova ruka je izrazila sljubljenost Krista s mučilom križa. Primjerice, u drugoj postaji snažno govori Isusova uspravnost u prihvaćanju križa, u trećoj pak pad pod križem zapravo zbori o Isusovoj zagrljenosti s križem u tomu strašnomu pasionskojmu času, u devetoj, opet pad, doživljava se kao poljubac zemlji. Ikoničnost pak desete postaje djeluje kao preobraženje svete Nevinosti, upravo božanske, stoga i supatničke s poniženim čovjekom, pa i s čovjekom koji želi razobličiti Boga.
Posljednji kameni blok, koji bismo poželjeli vidjeti i višim i širim, pokazuje radost i proslavu Raspetoga. Zacijelo bi se na većemu volumenu ista umjetnička izražajnost doživljavala jače, a to bi i s teološkoga gledišta imalo jači učinak. Događaj uskrsnuća je, naime, nova stvarnost. Muka je naime puna sadržaja, ali je put prolaznoga, uskrsnuće je punina smisla kalvarijskoga puta, i njegov je preobražaj za vječnost. Čas smrti preobrazio se je u slavu Božje vječnosti. To je temeljna misao kršćanskoga Vjerovanja.
Još jedna dobra značajka ovoga križnoga puta. U svima postajama, izuzev petnaeste, kao određene vinjete ocrtane su konture župnih crkava Otočkoga dekanata. Valja kazati da je taj intervent više od pokušaja dopadljivosti vjernicima otočkoga područja, iako ni to ne treba zanemariti.
Spomenute simboličke vinjete govore u dubokoj sljubljenosti svih vjernika-kršćana s misterijskim događajem Isusove Kalvarije. Upravo ovdje vrijedi ono što je rečeno u uvodnima mislima ovoga osvrta: Isusova Kalvarija je pasionska matrica i teofanijsko mjesto svih kršćana. Što više, može se kazati da je Raspeti sa svojom vertikalom i horizontalom najdublja veza 'Crkava', u ovomu slučaju župnih zajednica koje u malom predstavljaju sveopću Crkvu. Dobra je ta simbolička poveznica.
Iz svega, na brijegu pored Otočca, marom Otočana, od kojih posebno onih koji vole i rade za Otočac (Katedra Čakavskoga sabora pokrajine Gacke s gosp. Milanom Kranjčevićem, 'Kolonija Gacka 2006./2007.' s gosp. Šimom Vidulinom na čelu, msgr. Tomislav Šporčić, župnik Otočca, poneseni podržavatelj otočke Kalvarije, i drugi) postavljeno je djelo sakralne umjetnosti visokoga dosega. Po snazi i ljepoti izraza to djelo je istinsko obogaćenje i za Hrvatsku, te sam uvjeren da će Kalvariji pored Otočca dolaziti ne samo Otočani nego i mnogi iz drugih sredina Lijepe naše, u prvomu redu kao kalvarijski hodočasnici, ali i kao kulturalni znatiželjnici. Umjetnica Sandra Nejašmić, koja je umjetnički osmislila i vodila posao izrade križnih postaja, kao i njezin suradnik, umjetnik, gospodin Janko Mošnja, ispunili su povjerenje ne samo voditelja 'Kolonije Gacka 2006./2007.', inače poznatoga kiparskoga umjetnika, gospodina Šime Vidulina, nego i svih koji su s radošću očekivali, a neki i uvelike pomogli da se ovaj značajan sakralni objekt dostojno završi.
fra Bernardin Škunca
fra Bernardin Škunca je franjevac, doktor teologije, ranije profesor liturgike i sakralne umjetnosti na Teološkomu fakultetu u Splitu. Sada živi u franjevačkomu samostanu na Košljunu kod Punta.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
DUHOVNO-TEOLOŠKI OCRT POSTAJA
Prva postaja: Isus osuđen na smrt
U Isusu: jasnoća Istine nosi pogled u Vječnost, u Nepromjenjivost, u Ljepotu i Dobrotu.
U Pilatu: izobličenost Laži gubi sve biljege Božje slike u čovjeku. U Laži nestaje čovjek, gubi lice. 'Postaje' nakaza.
Druga postaja: Isus uzima križ na svoja ramena
Nepokolebljiva smirenost u prihvaćanju Križa i božanska sigurnost u istinitost križevnoga spasiteljskoga značenja u samom je središtu Isusova Evanđelja, sada ostvarena na Kalvariji..
Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem
Težina kalvarijskoga Križa preobrazila se je u Isusov božanski zagrljaj njegova i ljudskih križeva na svima paralelama i meridijanima, kamo smjeraju grede Isusova križa..
Četvrta postaja: Isus susreće svoju majku
Majka je ušla u Isusov kalvarijski čas s dostojanstvom potpune su-patnje sa Sinom. Su-patnja je i su-otkupljenje, te je Isusova majka s pravom nazvana Su-otkupiteljicom svih ljudi.
Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
U Šimunu Cirencu očituje se čovjekova začuđenost, pa i neshvatljivost Križa, ali i počašćenost u nošenju križa s Kristom.
Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac
Preobraženi sjaj i ljepota Mučenikova lica postao je dar za sućutnu Veronikinu ljubav i zavrijedio postati paradigma istinskoga suosjećanja u boli drugoga.
Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem
U tjelesnoj klonulosti očituje se snaga Duha. Samo je u Duhu moguće ići naprijed kroz maglu zla i Zloga.
Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene
Djelo Isusova otkupljenja smjera dalje od obične sućutnosti. Poslanje treba izvršiti do kraja.
Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem
Pad je postao milosni čas za pasionski poljubac Zemlji. Taj se poljubac mogao dogoditi samo u snazi Duha.
Deseta postaja: Isusa svlače
Obeščašćenje ljudskoga dostojanstva preobraženo je u Kristovu očaravajuću božansku nevinost.
Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ
Zloća razapinjanja na križ nadilazi Zemlju. Zbiva se pretvorba Kristove Božanske ljubavi za čitav svijet.
Dvanaesta postaja: Isus umire na križu
Gledajte: sada je Pravednik iz Zemlje prešao u ruke Očeve. Djelo spasenja je dovršeno do prolijevanje posljednje kapi krvi.
Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa
Sve je na čas izgledalo uzaludno, ali samo za ljude, ne za Boga. Bogu je sve moguće. Smrt na Križu nije posljednja Isusova poruka.
Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob
Iz najdublje sućutnosti u smrtnom Isusovu času naziru se obrisi pobjede Istine i Ljubavi.
Uz postaju Uskrsnuća
Uskrsnuće je najradosnija pretvorba: iz smrtnoga časa izišla je posljednja Isusova riječ: slava u uskrsloj Vječnosti.
Križni put na Otočkoj Fortici
Vrsno osmišljena i samoprijegornim radom zajamčena nastojanja Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke i Hrvatske gospodarske komore - Županijske komore Otočac, da revitaliziraju spomeničku baštinu i pokrenu njezinu suvremenu nadogradnju na području Gacke i grada Otočca, sretnu su afirmaciju dosegnula višegodišnjim djelovanjem Međunarodne kiparske kolonije 'Gacka'. Članovi ove kolonije, raznih generacija i umjetničkih izričaja, prvi puta okupljeni 2005. godine pod vodstvom Šime Vidulina, doajena ljetnih kiparskih radionica u Istri i Podravini, stvarali su svoja djela nadahnuti baštinom i krajolikom sredine koja ih je osvojila i na čiju tradicijsku kulturu su se bez suzdržavanja oslonili. Njihove kiparske kompozicije postavljene u samom gradu Otočcu i, posebno, ciklus Križnoga puta na Fortici od nedavno obogaćuju ne samo kulturni i vjerski život Otočana, nego i turističku ponudu pokrajine Gacke. Jedinstvena u Hrvatskoj po prirodnim ljepotama, tradicijskoj i umjetničkoj baštini te krajobrazu, koji je kao nigdje drugdje obdaren vodenim bogatstvom koji život znači, gacka regija i njezino središte Otočac kiparskim su uprizorenjima religioznih sadržaja dobili atraktivno mjesto vjerskih hodočašća i ovjerovljeni znamen obnoviteljske snage hrvatske uljudbe na ovim prostorima.
Otočka kiparska Kalvarija počinje na rubu grada, u podnožju Fortice kompozicijom Presveto Trojstvo. Ona simbolizira patrona Župe Otočac i hommage je zaštitniku u kojeg se Otočani uzdaju. Nastavlja se po pitomom obronku brežuljka sve do kapele Majke Božje Žalosne nizanjem kamenih blokova s prizorima 14 postaja Križnoga puta. Na samom vrhu, iznad kapele i staze koja vodi do nje, podignut je velebni križ koji simbolizira završnu 15. postaju. Ovaj nesvakidašnje koncipirani ciklus uprizorenja Kristovih muka, Uzašašća i svih župnih bogomolja - u plitkom reljefu i sažete simbolike sakralnih sadržaja - oblikovala je Sandra Nejašmić, a u granitno čvrstom istarskom vapnencu isklesali su ga Šime Vidulin i Janko Mošnja. Na dan 3. srpnja 2008. godine predvodeći pobožnost križnoga puta i blagoslovivši veliki križ biskup gospićko-senjski, msgr. Mile Bogović predao je javnosti djelo trojice umjetnika. Tim su činom kulminirale tradicionalne svečanosti koje se pod naslovom Dani Gacke već pet godina održavaju u Otočcu. Naime, i trogodišnje stvaralaštvo eminentnih kipara i vrsnih klesara, kojim je utemeljena ova otočka galerija na otvorenom, odvijalo se pod budnim okom i namjenskom potporom organizatora kulturnih, znanstvenih, sportskih i gospodarskih događanja u okviru manifestacije Dani Gacke. Završetkom rada četvrte kiparske kolonije "Gacka 2008." i projekta postavljanja Križnoga puta starovjekovna je obrambena funkcija Fortice oteta zaboravu, okoliš oko izvanredno restaurirane vanjštine oktogonalne kapele je uređen, a cijeli brežuljak urešen sa 16 moderno oblikovanih ikonografskih prizora postao je suvremeno duhovno uporište Otočana, Gacke i svih poklonika starije i novije sakralne umjetnosti.
U religioznoj umjetnosti prizori Kristove muke već stoljećima središnja su tema kipara i slikara koji svoju darovitost i metijersku izvrsnost rado stavljaju u službu afirmacije ne samo umjetničkih, nego i duhovnih vrijednosti. Običaj da se označe mjesta, naslikaju slike ili podignu građevine u spomen na pojedine dijelove Kristove muke i da se potom obilaze uz meditaciju i molitve zaživio je tijekom 15. stoljeća. U početku su temu Križnoga puta srednjovjekovni majstori rezbari predočavali nizom od sedam drvenih križeva. Smješteni u ponutricama bogomolja i razmješteni po nevelikim njihovim zidovima križevi su simbolički predočavali žrtvu Iskupitelja. Tijekom vremena sve raskošnije opremanje crkvenih i samostanskih građevina proširilo je broj postaja i opremu Križnoga puta umjetničkim slikama i skulpturama. Naročito skloni zornijem i opširnijem predočavanju pasionskog ciklusa bili su franjevci. Općom i od pape Klementa XII. priznatom pobožnosti Križni put postao je u 17. stoljeću. Od tada se ustalio broj postaja na 14, a u novije vrijeme sve je češća i 15. postaja koja simbolički objedinjava Uzašašće i Uskrsnuće.
Slikovni prikazi događaja koji su prethodili razapinjanju Krista i njegovu Uskrsnuću na jeruzalemskom brežuljku, kojeg na hrvatskom jeziku zovemo Kalvarija, a na hebrejskom Golgota, od sredine 17. stoljeća širio se Europom i to ne samo među svim samostanskim redovima, nego masovno po kapelama i župnim crkvama katoličkog svijeta. Istovremenim zamahom crkvenog graditeljstva u nas, osobito podizanjem malih kapela koje niču na vrhovima brežuljaka kontinentalne Hrvatske, stvoreni su uvjeti da postaje Križnog puta, plastički oblikovane u kiparskoj, pa čak i arhitektonsko-oltarnoj formi, iziđu iz crkava u susret vjernicima. Voljom puka i umjetnika po obroncima brežuljaka zaživjela su uprizorenja kalvarijskog Križnoga puta čiji je simbolički, kulturološki i edukativni značaj uvelike obogatio naše prostore i oplemenio svakodnevni život malog čovjeka. I vjernici i ljubitelji umjetnosti, i mladi i stari, riječju svaki čovjek okrenut humanističkim i duhovnim vrijednostima i danas rado promatra ta umjetničkim rukama oblikovana djela koja u srazu s prirodnim okolišem potiču meditaciju i pružaju utjehu.
Nakon glasovitih hrvatskih Kalvarija, od one najstarije ispred Franjevačke crkve na zagrebačkom Ksaveru, preko novovjekih s pobrežja naših Marijanskih svetišta na Trsatu i u Mariji Bistrici do one niti desetljeća stare na Trškom vrhu kraj Krapine i grad Otočac dobio je Kalvariju na svojoj Fortici. U skladnoj izmjeni krajobraznih vizura i reljefnih kamenih blokova, od podnožja do vrha na kojem u slavi stoji veliki samostojeći križ urešen pleterom, razlistavaju se znakovlja pasionskog sadržaja i vazmenih događaja. Otočani i svi ljubitelji spomeničke i prirodne baštine Ličko-senjske županije ovaj će stjenoviti brežuljak prekriven hladom stoljetne crnogorice, vjerujem rado pohoditi, jer njihova i naša potreba za duhovnom okrjepom i upoznavanjem suvremenih umjetničkih dostignuća na tom području snažna je i nezaobilazna.
Otočku Kalvariju odlikuju izvanredna usklađenost ikonografskog sadržaja sa suvremenim likovnim izričajem i posve svjesno zapostavljanje deskriptivne brbljavosti u korist sugestivne poetike simbola muke i njezina iskupiteljskog značenja. Osim toga, minimalistički oblikovane reljefne kompozicije svojom su se kamenom građom tako harmonično i prirodno uklopile u stjenoviti, ali pošumljeni krajobraz da je promatrač lišen svake dvojbe oko mjesta i svrhe njihova postava. Znajući da se upravo s vrha ove gradine u krvavom 15. stoljeću branio puk kristijanski od osmanlijskih osvajanja – ostaci utvrde Fortica o tomu bjelodano svjedoče – i svjesni da su Otočka Kalvarija i muke ličkog življa tijekom Domovinskog rata u mnogomu sličile Kristovom putu na Kalvariju, posve je razvidno da je Križni put postavljen na najprirodnijem mjestu. Upravo na Fortici on je pravi memento na događaje iz prošlosti i vjerodostojni biljeg opstojnosti kršćanskoga svjetonazora regije Gacke.
Ovaj umjetnički spomenik trajne vrijednosti i osebujnog duhovnog i likovnog sklada nastao je u razdoblju od ljeta 2005. do ljeta 2008. godine. Njegovo stvaranje obilježeno je izvanrednim zajedništvom autorske trojke i naručitelja te njihovih suradnika i plemenitih dobročinitelja koji su uprli sve snage da zaboravljenoj Fortici vrate živost i sadržaj koji zaslužuje. Po blokovima istarskoga vapnenca zvanog valtura svoj delikatni crtež urezivala je akademska kiparica Sandra Nejašmić; umjetnica koja se na napučenoj likovnoj sceni današnjice posebno ističe djelima sakralne tematike i senzibilnom naravi autorskoga rukopisa. Klesani su u atelijeru Puljanina Šime Vidulina, vrsnog znalca kiparskoga umijeća i dugogodišnjeg voditelja međunarodne kiparske kolonije Cavae romanae. Dvojici umjetnika pridružio se Pazinjanin Janko Mošnja koji je svojim klesarskim umijećem i velikim iskustvom stečenim u krugu mediteranskog kiparskog simpozija na otvorenom kod Labina pridonio da se blokovi primjereno oblikuju i postave.
Realizirati ikonografski i likovno zahtjevan ciklus Križnoga puta za autore je uvijek poseban izazov, jer ostvariti ga nadahnuto i umjetnički autentično znači dosegnuti sam vrh artističkoga poslanja. Sandra Nejašmić, Šime Vidulin i Janko Mošnja izazov su zdušno prihvatili i vrh poslanja dosegnuli. Ostvarili su Križni put koji po formalnim odlikama i smislenom pročišćenju prizora do finalne sinteze kalvarijske poruke cijeli ciklus postaja sažima u jedinstveno umjetničko djelo. Njihovo djelo afirmira muku ručnog vađenja bijelog kamenog blaga iz utrobe zemlje, sjaji radošću zajedničkog kreativnog čina, govori o Božanskoj snazi Stvoritelja te posve jasno svjedoči ono plemenito u čovjeku što nadvladava zlo i ono stvaralačko u kipara što rezultira umjetničkim djelom trajne vrijednosti i arhetipske snage.
Biserka Rauter Plančić
Zagreb, 26. listopada 2008