Danas, 8.studenog, služena je sveta misa na 32.nedjelju kroz godinu. Predvoditelj misnog slavlja mons.mr.Tomislav Šporčić u svojo propovijedi protumačio je današnje evanđelje.

Ne bih se htio ponavljati s konstatacijom tko je danas najbliži pismoznancima s kojima Isus započinje i današnje evanđelje. Netko drugi ovoga puta stoji u centru Isusove poruke.
Jedna siromašna udovica, simbol svih onih koji su se spremni odreći onoga bitnog u svome životu da bi pridonijeli za Gospodina. U doba kad žena zauzima sve važnije mjesto u ovom našem zapadnjačkom društvu – pogledajmo samo nekoć isključivo muška zanimanja koja su se danas poprilično feminizirala kao npr. liječničko – mi uopće nismo svjesni revolucionarnosti Isusova naglašavanja vrijednosti žene u njegovoj povijesti spasenja – od majke Marije, preko žene Samarijanke do žene grešnice i evo, ove udovice danas koju Isus stavlja ispred svih važnih i bogatih jeruzalemskih Židova.

Ako je žena u Isusovo vrijeme bila na rubu svih događanja i shvaćena kao manje vrijedna, onda su udovice bile pravi primjer za to. Izgubivši potporu i zaštitu muža, i u ekonomskom i u društvenom pogledu, bile su zaista na dnu društvene ljestvice, obično živeći u krajnjem siromaštvu.
Kao što vidimo u današnjem prvom čitanju, Isus nije jedini koji naglašava vrijednost tih žena. Čini to već Prva knjiga o kraljevima u kojoj pratimo životni put jednog od najvećih proroka Staroga zavjeta, Ilije.
No, udovica iz Serfate Sidonske važna nam je još zbog nečega – ona je klasični primjer kako Bog odgaja one koje je izabrao za svoju službu. U trenutku kad Ilija susreće ovu udovicu, on već jako dobro zna kako Bog daje čovjeku točno onoliko koliko mu treba, on je već upoznao Božju providnost koja se brinula o njemu u tišini i zabiti doline potoka Kedrona. Evo ga sada ovdje u Serfati gdje od ove tuđinke, i za njega poganke, nežidovke, traži hranu i krov nad glavom. I opet mu Bog proviđa “samo” ono što je njemu i njegovim udomiteljima potrebno – malo vode, ulja i brašna za sve vrijeme što je proboravio kod njih. Namjerno naglašavam ovu riječ “samo” jer mi ljudi ono nužno i potrebno za život ne doživljavamo kao neki posebni Božji dar, kao ono što nam Božja providnost daruje da bismo mogli živjeti. Za nas bi puno bolji dokaz da se Božja providnost brine o meni bilo izobilje, biranje pa i razbacivanje. Pa zar Bog nije više blagoslovio ove bogate Židove koji su bez problema mogli ubacivati velike sume u riznicu, nego tu sirotu udovicu što je ubacila taj sitniš? Hvalio nju Isus ili ne, ona se vratila u svoje siromaštvo, a oni u svoje obilje…

Ali udovičin novčić ima i veliku duhovnu poruku. Bog se nikada ne može kupiti novcem! Ni onda kada to želimo skriti iza najpobožnijih celofana. Do Boga se dolazi darovanjem, svojih sila, darova, materijalnih sredstava, vremena, života.
I kad ubacimo do kraja, sav svoj žitak, a ne tek malo sitniša, tek onda smo do kraja dali.

Euharistijsko slavlje animirao je crkveni zbor predvođen s.Ljubomirom Lešić.