Križni put



Križni put s Božjim licem u kalvariskom Isusu

Grad Otočac, urbanistički i arhitektonski skladan kao kakav povijesni srednje-europski gradić, uz značajne povijesno-umjetničke tragove, od nedavno ima i novo sakralno-umjetničko ostvarenje: Križni put u kamenim blokovima na brijegu uz rub grada. Taj brijeg je još u pamćenju Otočana kao ‘Kalvarija’, iako se zbog utvrde protiv Turaka zove i ‘Fortica’.

Povijesni tragovi nekoć uspostavljenoga Križnoga puta i sadašnje postavljanje novoga na spomenutomu brijegu, po sebi govore o privlačnosti toga lokaliteta za otočki pasionski put. Stjenoviti brijeg, obrastao makijom i borovim stablima, posebno dojmljive topografske figuracije, već je s toga prirodnoga vidika lokalitet koji Otočcu daje onaj biljeg kakav imaju mnogi povijesni gradovi u svijetu i u Hrvatskoj. Ono što su sedam brežuljaka za grad Rim, Sljeme za Zagreb ili Marjan za Split, to je u povijesnom značenju – nadati se je i u potencijalnom značenju za budućnost – ‘Fortica’ ili ‘Kalvarija’ za Otočac.

‘Kalvarija’ je – kako je poznato – paradigmatično mjesto u kršćanstvu, svojevrsna pasionska matrica kršćanstva. Kalvarija je – ako se misli na lokalitet u Jeruzalemu gdje je Isus Krist bio raspet na križ, umro i uskrsnuo – bitno teofanijsko mjesto kršćana. Smaknuće je Božjom silom preobraženo u Uskrsnuće, po kojem je događaju, kao u svome vrhuncu, očitovano Kristovo Božje objavljenje. Taj događaj je vrhunac Isusova božanskoga časa, čas u kojemu je Otac, Bog, proslavio Sina svoga, čas za koji je Isus kazao: «Kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi» (Iv 12, 32).

Pasionski događaj Isusa Krista – bolje ga je zvati ‘vazmeni događaj’, jer u događaju Muke valja neizostavno gledati i Uskrsnuće – duboko je utkan u duhovno i vizualno vjerničko življenje s božanskom osobom Isusa Krista. No, da se u ovomu odveć kratkomu osvrtu (za tako veliki sadržaj!) ne zaustavljam na širokom i snažnom pasionskom biljegu u kršćanstvu, dovoljno je podsjetiti da se taj sadržaj najdublje urezao u duhovno tkivo Hrvata od prvih časova njegove povijesti na ovima prostorima. Pleterni križ na znamenitoj krstionici poznatoj pod imenom ‘kneza Višeslava’ (oko godine 800.), crkvica Svetoga Križa u Ninu (11. st.), mnogi pluteji, zabati, kapiteli, i slični tragovi u kamenu, potom pisani tekstovi, na kamenu i mnogobrojni na papiru, prvo rukopisni, potom tiskani, veoma često nose upravio pasionski sadržaj. Valja se sjetiti da su i ‘Muke Gospodinove’ i ‘Gospini plačevi’, te na jednak način pasionska skazanja, sve do naših dana bila dragi duhovni sadržaji naših vjerničkih generacija.



Kalvarijski brijeg ‘Otočac’ u Otočcu, čudesno spaja ‘dvije’ spomenute Muke, Kristovu i hrvatsku. Strašno višestoljetno agresivno tursko osvajanje hrvatskih krajeva, među kojima je Lika i Krbava, ostavilo je brojne tužne tragove. U duboko upamćenom izvješću popa Martinca o turskomu razbojištu na Krbavskomu polju, 9. rujna 1493., kada ‘pobeždena bist čest krstjanska’, prepoznaje se i Otočac. U svojemu se mučeničkom pamćenju Otočac jednako prepoznaje u snažnom izričaju Marka Marulića, tridesetak godina kasnije od spomenutoga popa Martinca. Brojna povijesna svjedočanstva govore da se i za Gacko-Otočki kraj može primijeniti ove Marulićeve stihove: Niki su prognani iz bašćine svoje,/ a niki prognani u sužanjstvo stoje./ Taj plače dičicu, taj muža, taj žene,/ plače brat sestricu, a sestra braca nje./ Tebi vapijemo, tužeći u plaču:/ Tvoji smo, a ginemo, pogani nas tlaču…

Upravo s vrha ‘Otočca’ branio se puk otočki, ‘krstjanski’. Zato je – uz utvrdu nedalekoga Prozora – brijeg Otočac postao simbolička ‘Kalvarija’, sveto mjesto očuvanja kršćanstva i slobode. Novi postav križnoga puta sada obnavlja i učvršćuje tu svetu memoriju, u čemu valja vidjeti i sličnost, čak ucijepljenost ‘Otočke muke’ u Kristovu muku, sličnost ‘Otočke Kalvarije’ s Kristovom Kalvarijom.

Novi križni put u stijeni, u kamenim blokovima na kamenitomu brijegu, znakovit je i sugestivan. Kamena stijena je, naime, simbol postojanosti, čvrstine, trajnosti, vječnosti, utvrđenosti i nepomičnosti. I, jer je riječi o eminentno Kristovomu pasionskomu putu, izbor kamenih blokova valja vidjeti kao sretno izabrani simbol samoga Krista koji je nazvan ‘Kamen ugaoni, kamen odabrani, kamen dragocjeni’ (usp. 1 Pt, 2, 6), ‘Kamen zaglavni’ (Dj 4, 11), ‘Duhovna stijena’ (usp. 1 Kor 10, 1-4).
Snažno se i dojmljivo doimaju kameni blokovi na brijegu pored Otočca. Ako ih uzimamo i kao simbol otočke mučeničke povijesti, onda se u povijesno-meditativnomu izražavanju smije kazati da su te pravilne blokove isklesale nevidljive ruke poginulih Otočana za obranu kršćanstva i slobode. Da, te oblikovane stijene u simboličkomu gledanju izlaze iz Stijene Otočca, Stijene koja je odoljela nasrtajima Zloga. U istomu se gledanju može kazati da je figuracija novoga otočkoga križnoga puta – preko ruke sadašnjih umjetnika – sjajno uprizorenje povijesne istine, otočke i kršćanske. Zato je, s takvoga simboličkoga promatranja, novi otočki križni put djelo povijesti kršćanstva, i Gacke, i Like, i Krbave, i povijesti Otočca. Stapanjem ‘dviju’ povijesti na brijegu pored Otočca nastao je dostojan misterijski pasionski spomenik kao na svomu ‘prirodnomu’ mjestu. Izbor kamenih blokova, dakle, valja pohvaliti kao najprikladniju umjetničku građu za lokalitet brijega kod Otočca.

Ako pak stojimo ili meditativno hodamo od postaje do postaje, pažljivu oku i sabranomu duhu odmah se pokazuju neki bitni opći i posebni utisci toga pasionskoga umjetničkoga djela.
Prvi od takvih utisaka je ono što bi se moglo kazati izrazom ‘simbolički minimalizam’ likovnoga izražavanja. Takav umjetnički pristup je dobar barem iz jednoga istaknutoga razloga: pasionski sadržaji ‘sub divo’ (na otvorenomu prostoru) ne dopuštaju uprizorenje ‘mnoštva’ likova, što se, eventualno, može dopustiti u prostoru crkve-građevine. Taj umjetnički ‘gros plan’ (‘veliki ili prvi plan’) veoma dobro se odnosi i s moliteljem-promatračem, i dobro se nosi s kamenim blokom. Simbolika kamena ovdje jednako snažno progovara kao i umjetničko oblikovanje. Čini nam se da je u ovomu uprizorenju dosegnuta sretna ‘metateza’: minimalizam likovnosti postiže maksimalnost sadržaja i poruke.

I dok tako ulazimo u čitanje križnoga puta na brijegu kod Otočca, s divljenjem se, potom, pred našim očima očituje ikoničnost umjetničkoga izraza. Ta ikoničnost – kako se iz prva vidi – ne dolazi iz kopiranja već viđenoga, niti, još manje, iz fotografičnosti ljudskoga lika, nego iz umjetnikova doživljaja, usuđujem se kazati iz umjetnikove vjerničke meditacije. Ona, dakle, dolazi iz nutarnjega, tj. duhovnoga doživljavanja ‘lica’ Kristova i ‘lica’ drugih likova u otočkomu križnomu putu.
Ako pak ikoničnost razumijemo u svodljivosti ‘ikone’ na ‘eikon’, tj. na lik, na lice, onda u ovomu križnomu putu valja govoriti o ‘Isusovu pasionskomu licu’ kao temeljnomu umjetničkomu izrazu. Pred nama stoji pasionsko Kristovo lice, snažno i izražajno, drugačije. U ovomu križnomu putu pokazano nam je u prvom i posve naglašenom sloju lice Drugoga, uvjetno rečeno, Božje lice, drugo i drugačije od ljudskih lica.
Spomenuta drugost je uočljiva u svima postajama, u nekima pak na izuzetno visok umjetnički način. Ako, primjerice, promatramo prvu postaju, ta je drugost esencijalna. Pred očima motritelja na desnoj strani kamenoga bloka stoji ‘Ikona’ – ‘Lice’ Istine i Dobrote, na drugoj je ljudsko biće ili ljudsko lice s užasnom maskom Laži. Jasnoća Istine i izopačenost Laži.
Iznimno snažno Isusovo lice, izraženo u punini pasionskoga časa, vidimo, potom, u šestoj postaji, ali u posve drugačijem kontekstu u odnosu na spomenutu prvu postaju. Isusovu pasionsku drugost prepoznala je sućutna žena, poznata kao Veronika. Pred tom postajom se može misliti da je Kristovo božansko lice, božansko i u najdubljemu pasionskomu času, preobrazilo lice žene u snažan pasionski izraz, te se dogodila razmjena Muke, Kalvarije.
Na sličan je način to dosegnuto u četvrtoj (Isus i Majka), petoj (Šimun Cirenac), osmoj (Isus i sućutne žene), trinaestoj (skidanje s križa) i četrnaestoj (Isus na krilu Majčinu) postaji.

Na svoj način su opet umjetnički ponuđeni snažni doživljaji sugestivnoga Kristova lica u postajama koje nose samo njegov lik (druga, treća, sedma, deveta, deseta, jedanaesta, dvanaesta). U tima postajama, kao u pravilu, umjetnikova ruka je izrazila sljubljenost Krista s mučilom križa. Primjerice, u drugoj postaji snažno govori Isusova uspravnost u prihvaćanju križa, u trećoj pak pad pod križem zapravo zbori o Isusovoj zagrljenosti s križem u tomu strašnomu pasionskojmu času, u devetoj, opet pad, doživljava se kao poljubac zemlji. Ikoničnost pak desete postaje djeluje kao preobraženje svete Nevinosti, upravo božanske, stoga i supatničke s poniženim čovjekom, pa i s čovjekom koji želi razobličiti Boga.



Posljednji kameni blok, koji bismo poželjeli vidjeti i višim i širim, pokazuje radost i proslavu Raspetoga. Zacijelo bi se na većemu volumenu ista umjetnička izražajnost doživljavala jače, a to bi i s teološkoga gledišta imalo jači učinak. Događaj uskrsnuća je, naime, nova stvarnost. Muka je naime puna sadržaja, ali je put prolaznoga, uskrsnuće je punina smisla kalvarijskoga puta, i njegov je preobražaj za vječnost. Čas smrti preobrazio se je u slavu Božje vječnosti. To je temeljna misao kršćanskoga Vjerovanja.

Još jedna dobra značajka ovoga križnoga puta. U svima postajama, izuzev petnaeste, kao određene vinjete ocrtane su konture župnih crkava Otočkoga dekanata. Valja kazati da je taj intervent više od pokušaja dopadljivosti vjernicima otočkoga područja, iako ni to ne treba zanemariti.
Spomenute simboličke vinjete govore u dubokoj sljubljenosti svih vjernika-kršćana s misterijskim događajem Isusove Kalvarije. Upravo ovdje vrijedi ono što je rečeno u uvodnima mislima ovoga osvrta: Isusova Kalvarija je pasionska matrica i teofanijsko mjesto svih kršćana. Što više, može se kazati da je Raspeti sa svojom vertikalom i horizontalom najdublja veza ‘Crkava’, u ovomu slučaju župnih zajednica koje u malom predstavljaju sveopću Crkvu. Dobra je ta simbolička poveznica.

Iz svega, na brijegu pored Otočca, marom Otočana, od kojih posebno onih koji vole i rade za Otočac (Katedra Čakavskoga sabora pokrajine Gacke s gosp. Milanom Kranjčevićem, ‘Kolonija Gacka 2006./2007.’ s gosp. Šimom Vidulinom na čelu, msgr. Tomislav Šporčić, župnik Otočca, poneseni podržavatelj otočke Kalvarije, i drugi) postavljeno je djelo sakralne umjetnosti visokoga dosega. Po snazi i ljepoti izraza to djelo je istinsko obogaćenje i za Hrvatsku, te sam uvjeren da će Kalvariji pored Otočca dolaziti ne samo Otočani nego i mnogi iz drugih sredina Lijepe naše, u prvomu redu kao kalvarijski hodočasnici, ali i kao kulturalni znatiželjnici. Umjetnica Sandra Nejašmić, koja je umjetnički osmislila i vodila posao izrade križnih postaja, kao i njezin suradnik, umjetnik, gospodin Janko Mošnja, ispunili su povjerenje ne samo voditelja ‘Kolonije Gacka 2006./2007.’, inače poznatoga kiparskoga umjetnika, gospodina Šime Vidulina, nego i svih koji su s radošću očekivali, a neki i uvelike pomogli da se ovaj značajan sakralni objekt dostojno završi.

fra Bernardin Škunca

fra Bernardin Škunca je franjevac, doktor teologije, ranije profesor liturgike i sakralne umjetnosti na Teološkomu fakultetu u Splitu. Sada živi u franjevačkomu samostanu na Košljunu kod Punta.
—————————————————————————————————————-

DUHOVNO-TEOLOŠKI OCRT POSTAJA



Prva postaja: Isus osuđen na smrt

U Isusu: jasnoća Istine nosi pogled u Vječnost, u Nepromjenjivost, u Ljepotu i Dobrotu.
U Pilatu: izobličenost Laži gubi sve biljege Božje slike u čovjeku. U Laži nestaje čovjek, gubi lice. ‘Postaje’ nakaza.



Druga postaja: Isus uzima križ na svoja ramena.

Nepokolebljiva smirenost u prihvaćanju Križa i božanska sigurnost u istinitost križevnoga spasiteljskoga značenja u samom je središtu Isusova Evanđelja, sada ostvarena na Kalvariji..



Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Težina kalvarijskoga Križa preobrazila se je u Isusov božanski zagrljaj njegova i ljudskih križeva na svima paralelama i meridijanima, kamo smjeraju grede Isusova križa..



Četvrta postaja: Isus susreće svoju majku.

Majka je ušla u Isusov kalvarijski čas s dostojanstvom potpune su-patnje sa Sinom. Su-patnja je i su-otkupljenje, te je Isusova majka s pravom nazvana Su-otkupiteljicom svih ljudi.



Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

U Šimunu Cirencu očituje se čovjekova začuđenost, pa i neshvatljivost Križa, ali i počašćenost u nošenju križa s Kristom.



Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

Preobraženi sjaj i ljepota Mučenikova lica postao je dar za sućutnu Veronikinu ljubav i zavrijedio postati paradigma istinskoga suosjećanja u boli drugoga.



Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

U tjelesnoj klonulosti očituje se snaga Duha. Samo je u Duhu moguće ići naprijed kroz maglu zla i Zloga.



Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

Djelo Isusova otkupljenja smjera dalje od obične sućutnosti. Poslanje treba izvršiti do kraja.



Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Pad je postao milosni čas za pasionski poljubac Zemlji. Taj se poljubac mogao dogoditi samo u snazi Duha.



Deseta postaja: Isusa svlače

Obeščašćenje ljudskoga dostojanstva preobraženo je u Kristovu očaravajuću božansku nevinost.



Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Zloća razapinjanja na križ nadilazi Zemlju. Zbiva se pretvorba Kristove Božanske ljubavi za čitav svijet.



Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Gledajte: sada je Pravednik iz Zemlje prešao u ruke Očeve. Djelo spasenja je dovršeno do prolijevanje posljednje kapi krvi.



Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Sve je na čas izgledalo uzaludno, ali samo za ljude, ne za Boga. Bogu je sve moguće. Smrt na Križu nije posljednja Isusova poruka.



Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Iz najdublje sućutnosti u smrtnom Isusovu času naziru se obrisi pobjede Istine i Ljubavi.



Uz postaju Uskrsnuća
Uskrsnuće je najradosnija pretvorba: iz smrtnoga časa izišla je posljednja Isusova riječ: slava u

Brojač posjete:
1931220
Župa Presvetog Trojstva Otočac © 2016