Ovih dana bogoslov Josip Šimatović iz Otočca primio je dar službe Akolita.
Svaki rast u životu, bilo to biološki ili pak duhovni (o kojem se sve više danas govori, ali bojim se na krivi način), podrazumijeva u sebi prihvaćanje odgovornosti koja je posljedica sazrijevanja, a upravo je sazrijevanje prva karakteristika samog rasta. Ta za tim se i teži -za uspostavom ravnoteže, stabilnosti svake osobe u međusobnim odnosima gdje se najviše pokazuje plod samoga rasta. Jednako tako, odnosno iste te „zakone" rasta, ali i odgovornosti koje sa sobom nosi, poznaje i put prema svećeništvu na koji se mi, braća bogoslovi, u ovim trenucima našeg studijskog obrazovanja pripravljamo. Taj put sazrijevanja nije sastavljen samo od učenja i rada studijskih obveza, nego je prožet i liturgijskom dimenzijom koja u nama čini prostor zajedništva s Bogom koji nas poziva. Taj „liturgijski" put prema svećeništvu, tj. đakonatu i prezbiteratu ima u sebi najmanje dvije službe bez kojih se spomenuti redovi ne mogu primiti (usp. CIC, 1035) a to su služba lektorata i služba akolitata koje nas čine još djelatnijim sudionicima liturgijskog slavlja koje je prvenstveno vršenje svećeničke službe Božjega naroda, Crkve.

Primanje službe akolitata jest dar, ali dar koji potiče i očekuje odgovornost, te obvezu da ne bude zakopan na njivi života i rada u Crkvi i s Crkvom, nego dar koji očekuje da će biti umnožen u djelatnom i aktivnom liturgijskom životu Crkve. Za razumijevanje samoga dara nužno nam je i potrebno pojašnjenje riječi „akolit", odnosno njezino etimološko značenje koje u sebi nosi. Riječ „akolit" dolazi od grčke riječi (glagola) oiko?.ou9Yco što znači slijediti, ići, hoditi s kim ili za kim, pratiti, dok mu je drugo značenje privoljeti, prilagoditi se, a treće pak pojmiti, slagati se. Ovaj grčki glagol označava samu dinamiku službe izvanrednog služitelja pričesti, akolita, te želi pokazati povezanost s Onim kojega se dijeli (privoljeti), kojega se nosi drugima, a to je osoba Isusa Krista, tj. sam Bog. Slijediti Krista, hoditi s Njim i za Njim oznaka je onoga čovjeka koji Krista poznaje, tj. poznaje i Njegove korake koje ostavlja po svojoj zajednici u kojoj je na otajstven način prisutan -Crkvi, te stoga akolitat pretpostavlja čovjeka koji ulazi u dinamiku odnosa koja ne trpi statičnost ili tromost, već uvijek označuje pokretljivost i žurnost hoda.

Ta služba nije za neke posebne ljude, nego se daje zajednici vjere da odredi ljude koji su sposobni i prikladni za izvanredno služenje pričesti kroz njezino dijeljenje vjernicima okupljenim na euharistiju. Jednako tako ta se služba podjeljuje i svećeničkim kandidatima kako bi u svojem životu priprave za svete redove posvjestili i otkrili smisao svake službe u Crkvi, a to je služenje. Služiti drugome znači prepoznavati put hoda za i s Kristom, ali taj hod nikako ne smije i ne može biti hod osobe same, već mora biti u zajedništvu s bližnjima koje potičemo i ispravljamo na tom zajedničkom putu, ali jednako tako i oni to čine nama. Osnovna značajka toga zajedničkog hoda jest uzajamnost. I to uzajamnost života, uzajamnost onoga što nam najviše u životu znači, do čega najviše u životu držimo, za što se borimo rukama i nogama, sve to predati u službu zajednice znači biti otvoren, svoj hod podijeliti i otvoriti drugima kako bi i oni mogli upoznati njegovu ljepotu, ali i težinu koja ohrabruje.

Služba akolita na koju se stavlja poseban naglasak je služba izvanrednog služitelja pričesti. Dakle akoliti su oni koji mogu i smiju pričešćivati unutar euharistijskog slavlja, ako je nedostatak redovnih služitelja pričesti -biskupa, svećenika, đakona- a prisutno je velik broj sudionika životne gozbe koja je Euharistija, kako bi se sačuvala dimenzija zajedništva koja može zbog dužine vremena trajanja pričesti lako izmaknuti. Njihova je služba u tome da oni sačuvaju zajedništvo (komunitarnost) unutar toga slavlja kroz svoje služenje, tj. kako bi bili u pravom smislu riječi svjedoci zajedništva zajednice, te poticaj i poruka kako se otajstvo Euharistije ne bi shvatilo nekakvom „privatnom" pobožnošću već zajedničkim djelatnim sudjelovanjem u činu Isusove muke, smrt i uskrsnuća.

Danas, kada se ovu službu spremam primiti, misli i osjećaji su isprepleteni. Nosi me spoznaja kako ova služba nosi u sebi nešto tako otajstveno, tako čudesno, simbolično, tako veliko, a opet maleno, te tako veličanstveni dar u meni budi pitanje (a vjerujem i kod svakog koga prati ovo isto iskustvo) koje nam je znano iz one poznate i često pjevane pjesme: „O Bože, zar si pozvao mene?" Veličina Božja jest, sve više danas vidim, u Njegovoj malenosti. Pa tko sam ja da me se On spominje? Zato, Ti koji me želiš, budi uz mene uvijek da bih i ja mogao biti s Tobom... Hvala Ti za dar!!!