Eto, danas se navršava 23 godine kako je „neprijatelj“ (a to je službena terminologija koja se nameće u Hrvatskoj), a kojega valja definirati kao Jugoslavensku (ne)narodnu armiju, potpomognut s domaćim snagama odmetnutih Srba zapalilo otočku crkvu Presvetoga Trojstva. Posao su uspješno obavili jer poznavatelji i živi svjedoci kažu da je korišteno fosforno (dakle: zapaljivo) streljivo i da se nemilice „šicalo“ iz kruga kasarne.

Kako je paljenje katoličke crkve u Otočcu već jednom u pokušano (25. kolovoza u 18,50 sati), naporom otočkih vatrogasaca požar je ugašen pod minobacačkim projektilima. No ovoga puta gašenje nije bilo moguće, po Otočcu se sve prašilo od projektila i pucnjave. Streljivo je probilo lim krova, uhvatila se drvena krovna konstrukcija i crkva je počela gorjeti. Pod takvom paljbom ništa se nije moglo učiniti, već nemoćno gledati kako u ognju nestaje krov crkve, kako se urušava, kako gori krov tornja i kako se čuju mukli udarci pada crkvenih zvona. Od crkve su ostale zidine, začađali toranj je stršio u nebo poput kakva patrljka, „neprijatelj“ je postigao svoj cilj.

Ali, zidovi crkve nisu Crkva. Crkva je u vjernomu narodu, i da bi se zatrla Crkva mora se zatrti i sam narod. To „neprijatelju“ ipak nije uspjelo. A zidine su obnovljene, krov je podignut, štete se još uvijek saniraju, uređenje unutrašnjosti još zorno podsjeća na ta nemila ratna vremena, ali Crkva živi. Na veliku žalost „neprijatelja“, koji u nekima novim vremenima puca iz sasvim drugih oružja po neuništivoj Crkvi.

M. Kranjčević