Tečaj vjere: ljudska čežnja za Bogom
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Na današnjem Tečaju vjere u pastoralnom centru župe Otočac bilo je riječi o moralnoj teologiji, o specifičnostima kršćanskoga morala, ali i suvremenoj moralnoj problematici. I na ovom četvrtom susretu polaznika 3. Tečaja vjere (treću godinu zaredom) goste predavače pozdravio je domaćin, generalni vikar GSB i otočki dekan i župnik mons.mr. Tomislav Šporčić.

O tome kako trebamo živjeti, govorili su vlč.dr. Željko Blagus, profesor moralne teologije i župnik Zagorja Ogulinskog i Modruša, i dr.sc. Mirjana Pinezić, antropologinja i moralna teologinja.
Srž kršćanstva nije vjerovanje niti 10 zapovijedi jer kad bismo je trebali napisati na papir veličine poštanske marke, ne bismo sitnim slovima zapisivali ni vjerovanje ni zapovijedi. Zapisali bismo da je Isus Krist srž kršćanstva – osoba Isusa Krista. U tome je razlika između kršćanstva i svih ostalih religija, rekao je uvodno prof. Blagus.
Istovremeno nadahnut i nadahnjujući nastavak predavanja teško je dočarati izdvajanjem tek najbitnijeg ili pojedinačnih misli, a kažimo i da je doista bio prilagođen vjernicima laicima na putu duhovnoga rasta. Bez obzira na kojem se dijelu toga puta nalazili, dobili su više nego poticajne odgovore.

Nakon istočnoga grijeha, pokušaja Adama i Eve da spašavaju sami sebe (bez Boga), čovjek je zapao u stanje pomanjkanja prisutnosti Duha Svetoga i u takvom stanju nema dovoljno snage i svjetla stalno činiti dobro. Nijedan grešnik ne može dugo činiti dobra djela, nego se mora pobožanstviti, suobličiti s Bogom. Da bismo došli do sjedinjenja s Bogom, trebamo prijeći kompletan duhovni put. U vječnom dnu duše (s kojim čovjek teško uspostavlja komunikaciju, nevjerojatno koliko smo spremni isprazno živjeti), u tom središtu je Bog koji nas dinamički stvara i trajno nastajemo iz Njega, iz Njegove stvarateljske snage.

Možemo zapasti u zamku magijskog odnosa s Bogom (licemjerje i magija su zapravo jedno te isto). Isus kaže da se treba čuvati farizeja (licemjera) i pohlepnika. Sotona kaže: gomilaj!, a ta pohlepa ide uvijek preko leđa drugih ljudi i pritom načini mnoge štete. Ovaj svijet nije za to da bismo u njemu nešto posjedovali (to je ponekad tragikomično!), nego je svojevrsna duhovna gimnastička dvorana u kojoj vježbamo dobrotu za vječni život.
Farizeji su govorili jedno, a radili drugo, obavljali niz obreda i molitava, a prazna srca. Neće nam biti oprošteno i nećemo se spasiti ako odemo na hodočašće u Međugorje, izmolimo niz krunica ili obavimo ispovijed, a da pritom nismo istinski oprostili drugima („kako i mi otpuštamo dužnicima našim“).

Mi smo stvoreni za Boga, za beskraj, a to se najbolje vidi u našoj neprestanoj čežnji i traženju potpunog zadovoljstva (ali pogrešno) u prolaznim stvarima. Pročitamo stotine knjige i opet ih čitamo ispočetka, ali nismo ispunili čežnju. Žudimo za užicima, nađemo se u navezanostima na kocku, drogu ili tjelesnost, a kad svemu tome dođe kraj, budemo silno razočarani i neispunjeni. Čovjeku nikad dosta. Zašto? Zato što je stvoren za Boga, za dinamičnu ekstazu, trajno prijateljstvo s Bogom. Zato što je vječan i potrebno mu je nešto beskrajno, a to je samo Bog.

Niz pojmova iz katekizma vezanih uz moralnu teologiju nastojala je u svome predavanju približiti prof. Pinezić, tako je govorila o dostojanstvu ljudske osobe koje proizlazi iz toga što je čovjek stvoren na sliku Božju, o pozivu na blaženstva, o čovjekovoj slobodi, o moralnosti ljudskih čina i strasti, o savjesti i krepostima. Savršenost moralnog čina postoji kada čovjeka na dobro ne navodi samo volja, nego i „srce“. Ne može se opravdati zao čin izvršen s dobrom nakanom, a namjerno izabrati nešto što se protivi Božjem zakonu smrtni je grijeh. Za čovjeka koji je učinio zlo, presuda vlastite savjesti ostaje zalog obraćenja i nade.

M.K.G
Brojač posjete:
1858896
Župa Presvetog Trojstva Otočac © 2016