Trojica svećenika naše biskupije, dvojica iz Otočkoga i jedan iz Senjskoga dekanata - mons. Tomislav Šporčić, vlč. Nikola Prša i don Anđelko Kaćunko - bili su proteklih dana zajedno s tridesetak svojih kolega u duhovnim vježbama. Nakon što su ostali svećenici već prije iskoristili mogućnost sudjelovanja u tim danima duhovne obnove, koji se kao i svake godine upriličuju za svećenike Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije, obično u prvom turnusu na Krasnu, drugi turnus održan je u Domu susreta u Lovranu, pod vodstvom fra Diega Deklića, redovnika zadarske Franjevačke provincije Sv. Jeronima, koji službuje na otočiću Košljunu.

Duhovne vježbe započele su u nedjelju navečer, 4. rujna zazivom Duha Svetoga, a završile u srijedu, 6. rujna poslije podne (premda su neki sudionici, radi obveza u župi zbog blizine blagdana Male Gospe, morali otići ranije). Duhovne vježbe protekle su gotovo u "vojničkoj disciplini". Svaki dan raspored je bio sljedeći: u 7,00 sati ustajanje, u 7,30 zajednička molitva Časoslova (Služba Riječi i Jutarnja), u 8,00 doručak, u molitva Trećega časa i prvi nagovor (razmatranje) dana, u 11,30 koncelebrirana sveta misa (i voditeljeva propovijed), 12,30 ručak, u 16,00 drugi nagovor, u 18,00 klanjanje i molitva Večernje, u 19,00 večera, u 20,30 zajednička krunica. Posljednji dan prije podne bilo je Pokorničko bogoslužje i mogućnost za svetu ispovijed.

Voditelj je za temu uzeo trostruku službu svećenika - propovijedanje, posvećivanje i upravljanje, a u nagovorima je koristio dokument Svete Stolice Direktorij za službu i život prezbiterâ. Navodeći važne misli pape Benedikta XVI, kao i Ivana Pavla II. te pape Franje, fra Diego je blago i sugestivno, ali odlučno nastojao istaknuti kristološku dimenziju prezbiterova identiteta te naglasiti važnost svećeničkog zajedništva i bratstva. No poseban naglasak stavljao je na duhovni život svećenika, koji se treba temeljiti na Božjoj riječi i sakramentima, osobito euharistiji. Voditelj je također, navodeći i primjere iz života, iznosio savjete za prikladnu trajnu izgradnju svećeničkoga identiteta, kao sredstva koja duhovnim pastirima u današnjim okolnostima pomažu produbiti značenje svećeništva te s radošću i odgovornošću živjeti vlastito zvanje Bogu na slavu, na korist Crkvi i za dobro vlastitoga naroda.

Dakle, kako je očito, duhovne vježbe za svećenike nisu nikakvo dangubljenje, kako bi netko neupućen mogao pomisliti, niti dodatak godišnjem odmoru (to više što neki u šali a neki i s malo zlobe znaju pitati: "A od čega se oni trebaju odmarati?"), nego dani duhovne sabranosti na početku nove pastoralne, školske i vjeronaučne godine, koji i župnicima i kapelanima pomažu da obnovljenom duhovnom snagom lakše krenu "u nove radne pobjede" u radosnom zajedništvu sa svojim vjernicima.

A.K.