Čitajući odgovore u Glasu Koncila, vidim da se trudite iscrpno informirati vjernike, pa bih voljela da mi odgovorite i na moje pitanje potaknuto novijom praksom u našim župama.

Naime, na blagdan sv. Franje umrla je moja mama pa smo poželjeli da je za njezin imendan (za dva mjeseca) uvrstimo u misno slavlje. Međutim, pokazalo se da je taj dan već »zauzet«, tj. već je bilo »naručeno« za druge osobe. Listajući kalendar u sakristiji, primijetila sam da se može spomenuti više osoba, stvar je, naime, u tome da naručitelj mora biti samo jedan. Pouzdano se sjećam da sam sve donedavna, pribivajući misnom slavlju na više mjesta, čula čitanje više raznih nakana koje je nezavisno prijavilo više osoba. Što je uzrok te promjene? Možete mi reći da i ja toga dana mogu doći na misu i moliti za mamu (što ću i učiniti), ali čemu se onda uopće bilo koga ističe u najsvetijem dijelu liturgije, ako ne zato da cijela okupljena zajednica moli i za njega?

Čitateljica Anka

Cjeloviti odgovor na svoje prvo pitanje naći ćete u članku crkvenoga pravnika dr. Slavka Zeca s Teologije u Rijeci »Svećenik služitelj euharistije – kanonsko pravne odrednice«, koji je objavljen u Riječkom teološkom časopisu (br. 1/2010). Članak je dostupan i na internetu, što će Vam olakšati dolazak do njega. Rad je podijeljen u četiri dijela, baš kao da je »namjenski« pisan i za Vaše pitanje, a očito je da – kao što pišete – i veći broj vjernika dijeli Vaše zanimanje za to pitanje, pa se članak bavi upravo spominjanjem imena pokojnika u misi, slavljenjem mise više od jedanput na dan (binacijama i trinacijama), slavljenjem mise po tzv. »kolektivnoj nakani«, te o prilogu za misno slavlje. Mi ćemo prema njemu pokušati sažeto odgovoriti na pitanja što ih Vi postavljate.

Iz crkvenih je propisa jasno da svećenik u slavljenju mise može imati posebnu nakanu, što potvrđuje kanon 901 Zakonika kanonskog prava: »Svećeniku je slobodno namijeniti misu za svakoga, bilo za žive bilo za mrtve«, pri čemu je u svakoj od četiri euharistijske molitve predviđena molitva za pokojne, pa tako i za spomen imena pokojnika. Za spominjanje imena dr. Zec napominje da je »iz pastoralne prakse predobro poznato kako su neki vjernici do te mjere osjetljivi da čuju ime svojega pokojnika u misi, da ako se kojim slučajem to propusti, spremni su odmah reagirati kao da misa nije ni bila slavljena po njihovoj nakani«.

Prema njegovim riječima, smjernice Hrvatske biskupske konferencije sadržane u Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, kada je riječ o spominjanju imena pokojnika u misi, izričito navode: »Spominjanje imena pokojnika u euharistijskom slavlju (kanonu) predviđeno je u misama za pokojne. U redovitim misnim slavljima treba ga izbjegavati, jer je misa uvijek čin cijele Crkve i za sve. Misna se nakana može (unaprijed) najaviti u župnim obavijestima ili prije početka mise«, a dr. Zec pojašnjava da će »pastoralna razboritost nastojati misnu nakanu definirati što kraće i što jasnije«, pa je prikladno »ta imena sažeti, kao što se kod nas i čini, na način da se kaže: za pokojne iz obitelji N., ili: za pokojne iz roda N. – umjesto nabrajanja prevelikog broja imena«.

Odredbe o kumuliranim misnim nakanama ili »kolektivnoj nakani«, o kojoj jednako tako pitate, donijela je Kongregacija za kler u dekretu »Mos iugiter« 22. veljače 1991. godine. Kratko rečeno, odredbe su jasne i nedvojbeno upućuju svakog svećenika kako mora postupiti u takvim slučajevima. Važno je u njima uočiti pravilo i izuzetak. »Pravilo glasi: svećenik treba služiti i namijeniti toliko misa koliko ima pojedinačnih misnih nakana (usp. kan. 948). Izuzetak je mogućnost služenja 'kolektivnih misa', ali uz strogo obdržavanje odredaba sadržanih u dekretu Mos iugiter, u kojemu se i naglašava da su 'kolektivne nakane' 'iznimka s obzirom na pravnu odredbu' (članak 2, br. 3). Te su odredbe navedene u sedam članaka, od kojih prvi ponavlja odredbu kanona 948, i ističe da tu odredbu krše i preuzimaju moralnu odgovornost u savjesti »oni svećenici koji bez razlike prikupljaju priloge za slavljenje misa prema posebnim nakanama, ujedinjuju ih bez znanja prinositelja, slave samo jednu jedinu misu prema tzv. 'kolektivnoj nakani' i sami prosuđuju da su na taj način zadovoljili preuzetim obvezama«. U drugom se članku pak pojašnjava: »U slučaju kad naručitelji, prethodno i izričito upozoreni, slobodni pristanu da njihovi prilozi budu ujedinjeni s drugima u jedan prilog, može se udovoljiti preuzetim obvezama samo jednom jedinom misom, koja se namjenjuje prema 'kolektivnoj' nakani. U tom je slučaju prijeko potrebno da javno budu obznanjeni dan, mjesto i sat kada će se ta sveta misa slaviti, ali ne više od dva puta na tjedan.« Pri tome je jednako tako važno spomenuti ono što ističe članak 3, to jest da je slavitelju »dopušteno zadržati samo prilog za misu koji je određen u biskupiji«, dok »preostali iznos, koji premašuje taj dijecezanski prilog za misu, bit će potrebno predati ordinariju o kojemu je riječ u kan. 951, § 1. koji će ga namijeniti za svrhe određene pravom (usp. kan. 946)«.

Za kraj navodimo još i članak br. 5 koji određuje: »Svećenici, koji primaju mnogobrojne priloge za slavljenje misa po posebnim nakanama, naprimjer prigodom Spomena svih vjernih mrtvih ili u drugim posebnim okolnostima, a ne mogu im osobno udovoljiti u tijeku jedne godine, da ne bi odbili naručitelje i povrijedili njihovu nabožnu volju, pa ih tako odvratili od dobre namjere, neka primljene priloge za misu predaju drugim svećenicima (usp. kan. 955) ili vlastitom ordinariju (usp. kan. 956)«, dok članak 7 navodi da je o svemu tome potrebno »na prikladan način poučiti i vjernike laike« posebnom katehezom da se, među ostalim, »ne pojavi sablazan zbog prividnog trgovanja svetim stvarima«.

(Glas Koncila, 15.01.2012.)