ŽUPA PRESVETOG TROJSTVA
Početna
O župi
Otočki dekanat
O nama
Kontakt
Gačanski park
Samostan
Križni put
Vijesti
Župni oglasi
Svečanosti
Svetkovine
Vukovarska svjedočanstva mladih: nikad nisam doživjela nešto tako veličanstveno! (5)

Susret hrvatske katoličke mladeži koji se ovog vikenda, 29. i 30. travnja, održao u Vukovaru prekrasno je iskustvo koje ću zasigurno pamtiti cijeli život. Prvo ću navesti neke formalne informacije, a zatim želim sa svima vama koji čitate podijeliti svoje doživljaje s ovog predivnog skupa.

Krenuli smo za Ivankovo dana 29. travnja u 7 sati ujutro, stigli smo na odredište oko 13 sati. Put je prošao relativno brzo, ispunjeno smijehom i zabavom, i ponekom pjesmom. Imali smo i malu igricu. Izvlačili smo ceduljice na kojima su napisane misli raznih svetaca i blaženika. Rečeno nam je da dobro promislimo o misli koju smo izvukli jer smo ju zasigurno izvukli s razlogom. Zaista vjerujem da je to istina, ja sam se uistinu pronašla u misli sv. Terezije Avilske koju sam izvukla.

Po dolasku u Ivankovo smješteni smo kod obitelji, moju sestru i mene ugostila je obitelj Pintek, majka i kći. Nikada nisam ništa takvo vidjela, nikada se nigdje nisam osjetila tako dobrodošlo kao kod te dvije nevjerojatne žene. Tolika toplina i srdačnost ostavila me bez daha. Njihova dobrota pomalo me posramila. Za ručak su napravile gozbu kao da dolazi tucet ljudi. Od juhe, pohanja, pečenke, plate, mnoštva različitih priloga, pa do deserta - dvije torte i desetak različitih kolača. U sobi su nas dočekali keksi, grickalice i po tri različita soka svakoj…

U 16 sati održavala se misa u crkvi sv. Ivana Krstitelja, a kada smo se okupili ispred crkve, gotovo je došlo do nadmetanja tko je dobio bolju obitelj. Puno puta sam čula kako su Slavonci nevjerojatno veliki, plemeniti ljudi ogromnoga srca i sada sam se i sama u to uvjerila. Misa je bila veličanstvena, propovijed je bila toliko posebna, nadahnjujuća i dirljiva da sam još uvijek pod njenim dojmom. Na žalost, ne sjećam se svećenikova imena, znam da je došao iz Frankfurta. Na kraju propovjedi rekao je kako zna da nitko iz svoje domovine ne odlazi zato što to želi, već zato što to mora, te svim iseljenicima poručio: "Vratite se domu svom ako ikako za to postoji mogućnost!“.

Kao i na svakoj misi, i ova je bila protkana pjesmama, većinom su to bile novije pjesme koje su znale male skupine ljudi, ali kada je započela pjesma "Dajemo ti slavu", tj. "Velik si", cijela crkva orila se mladenačkim glasovima ispunjenima posebnom energijom i radošću. Koliko god da smo svi tada već bili umorni i iscrpljeni, u tom je trenutku sve nestalo, ostali su samo naši glasovi, riječi ove prekrasne pjesme koja je obilježila cijeli susret i - Bog. Bog bez kojega ništa od ovoga ne bi bilo moguće i u čiju smo se čast okupili. Svima su se pojavili osmjesi na licima, ježila sam se zbog milozvučne harmonije naših glasova. Nakon mise uslijedio je mali koncert zborova koji djeluju u Ivankovu i KUD-ova, također u prostoru crkve.

Potom smo putovali za Vinkovce gdje je grupa "Emanuel" imala svoj koncert, a zatim smo se vratili svojim domaćinima u Ivankovo na noćenje. Večera, tuširanje, razgovor s gazdaricama, pa spavanje. Pet sati sna brzo je prošlo. Sestra i ja ustale smo se u pet sati kako bi u šest već mogle biti u busu i krenuti za Vukovar. Rastanak s gazdaricama teško mi je pao, prirasle su mi srcu za samo jedan dan poznanstva. Naravno, jedan nam je ruksak bio pun sendviča, torte i kolača što su nam spremile jer "nikad se ne zna, možda budete gladne, uvijek treba imati uz sebe". Više smo stvari imale kada smo napuštale kuću, nego kada smo u nju dolazile.

Do Vukovara nam je trebalo otprilike sat vremena vožnje. Oko sedam sati pristigli smo na groblje gdje se održavala molitva. Pošto je molitva počinjala tek u devet sati, dva smo sata uranili. Neke su grupe kretale tek u osam za Vukovar, a mi eto u sedam već čekali na groblju. Puno bi nam značilo da smo mogli do sedam još odspavati...., ali bilo nam je lijepo, nije se nenaspavanost vidjela na našim licima, uzbuđenje je prevladalo.

Sama činjenica da smo u VUKOVARU držala nas je budnima. Mi smo u Vukovaru! U tom patničkom gradu koji nam svima toliko znači! Gotovo smo svi poslijeratna djeca, ali svi smo mi i te kako svjesni značenja Vukovara. Odali smo mu počast, ponašali smo se s respektom kakav je i zaslužio taj prekrasni grad uništen i izvana i iznutra.

U jednom trenutku zavladala je i blaga panika. Naime, odjednom se začuo prodoran prasak, a na nebu se nešto pojavilo. Ide prema nama, približava se, iza predmeta ostaje trag. Srce mi kuca ubrzano, pogotovo nakon što je jedna žena koja je bila u organizaciji nesvjesno na mikrofon koji se upravo postavljao rekla: „Ajme, je li ovo bomba?!"

Gotovo, već se vidim mrtvu, mrak mi pao na oči. To nešto palo je nedaleko groblja. Razumni pojedinci znali su odmah da je to netko ispalio signalnu raketu. Jer zašto bi bomba sijala crveno? Istina, nelogično je da bomba tako sija, ali u tom trenutku, signalna mi raketa nije padala na pamet... bila sam sigurna, ili su teroristi ili su... khm... oni s druge strane Dunava...

Uskoro je započela molitva, a nakon molitve uslijedila je procesija. Procesiju je predvodila udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, oni su svojim rukama, leđima i ramenima nosili ogroman drveni križ. U procesiji se hodalo oko četiri kilometra, od groblja pa do dvorca Eltz u kojem se održavalo središnje euharistijsko slavlje. Procesija je bila veličanstvena, ljudi su izlazili iz svojih kuća, mahali nam, blagoslivljali nas, pjevalo se, veselilo se, nismo uopće imali dojam da toliko dugo hodamo. Osjećala sam se ispunjeno, i sada kada pišem ovo, taj se osjećaj vraća. Mislim da je za to zaslužno i mjesto. Taj grad koji toliko znači, on je zaista nosio veliku težinu ovoga susreta.

U 11.30 sati počela je misa ispred dvorca Eltz. Trideset tisuća mladih ljudi okupljenih na istom mjestu i svi čine isto - mole. Svatko ima svoje probleme i prepreke koje treba u životu riješiti, svaki od nas 30 000, ali svi smo ih umanjivali i rješavali ih se na isti način - molitvom. Dokazali smo da jedinstvo postoji. Dokazali smo da tolika skupina ljudi, mladih ljudi, koje većina smatra nezrelima, može disati kao jedno. Biti jedno. Pokazali smo da Hrvatska i dalje postoji, ima nas koji nismo zaboravili na nju, dok je naša domovina ovaj vikend politički propadala zbog nesklada u vladi, duhovno se uzdizala zbog sklada svojih kćeri i sinova. Ona živi! Mi živimo! Mi postojimo za nju, ona postoji za nas! Takav sklad kakav je vladao na ovom susretu nisam nikada doživjela. Nevjerojatan osjećaj bio je biti dio toga. Čarobno, gotovo nestvarno.

Sklad je bio malo poljuljan u trenutku kada su krenule besplatne autobusne linije prema Ovčari, Borovom Naselju i Memorijalnom centru Domovinskog rata. Kolodvor je bio krcat, svi su se gurali u želji da zauzmu sebi mjesto. Pošto su sve tri linije stajale na sve perone, a ne svaka na svoj, nije se moglo ni vidjeti koji bus dolazi, a čim bi se vrata otvorila, ljudi bi se stali tiskati unutra. U busu za Ovčaru putnici su bili natiskani kao ribe u konzervi, iglica ne bi mogla unutra stati. Nas je devetero čekalo u nadi da ćemo dospjeti do Ovčare, no nismo uspjeli ući. Sljedeći bus koji je pristigao bio je za Memorijalni centar, i bio je pun već sekundu nakon otvaranja vrata. Krenuli smo ući i tu nas je prepolovilo, od nas devetero petero je ušlo, a nas smo četiri ostale stajati na peronu. Oni ne mogu van, mi ne možemo unutra.

Nina, Leonarda, Marija i ja na kraju smo uspjele ući u bus za Borovo Naselje. Od mjesta gdje nas je vozač ostavio pa do Groblja tenkova trebalo je barem 20 minuta hoda, nekih 2 kilometra od prilike... Jedva smo došle, ali isplatilo se, tamo se nalazi prekrasan Spomen dom hrvatskih branitelja, zgrada je izgrađena u obliku čvrsto stisnute šake koja simbolizira snagu kojom se Vukovar branio od agresije. U središtu je Doma ponor s kupolom tenka bivše JNA, a okolo su ispisana imena svih poginulih pripadnika 204. vukovarske brigade. Na video ekranima mogu se vidjeti ratne fotografije, snimke i izvješća. Gnjusne izjave Šešelja i ostalih velikosrpskih agresora koje su se prikazivale na ekranima natjerale su me u plač, nisam se mogla suzdržati. Ne mogu vjerovati kakve su strahote izlazile iz usta tog čovjeka.

Na povratku iz Borova Naselja stali smo u vukovarskoj bolnici. Nemoguće je to opisati riječima, to se treba vidjeti i doživjeti. Mislim da bi svaki hrvatski domoljub trebao posjetiti to mjesto. Toliko emocija, toliko boli... Mislila sam da su lutke koje predstavljaju ranjenike prikazane realističnije, ali možda bolje da nisu... i ovako je bilo teško za gledati... znati da su sve to nekada bili stvarni ljudi, ranjeni ljudi u tim neljudskim uvjetima... tako grozno i prelijepo u isti tren.

Nakon bolnice uputili smo se na koncert, ali čekajući red za wc u obližnjem kafiću, propustili smo Škorin nastup. Došli smo na Božju pobjedu i sestre Husar. Bilo je jako lijepo, do tada nisam znala niti jednu pjesmu Božje pobjede, ali su toliko lijepe i lako pamtljive da sam ih za čas zapamtila. Od kad sam se vratila kući stalno pjevušim: "Naš Bog dolazi, da obećanje ispuni i spusti na nas kišu milosti!..."

 Na žalost, nisam uspjela dočekati nastup Opće opasnosti koju obožavam, zbog straha da ne zakasnim na bus pa da se ne sramotim ako samo moja grupica bude kasnila. Međutim, na kraju smo došli prvi na kolodvor. Oko 21 sat krenuli smo prema kući, svi smo bili iscrpljeni, prespavala sam, u prekidima, cijeli put i brzo je proteklo. Stigli smo u Otočac oko tri sata ujutro.

Sada kad se svega prisjećam, bilo je dosta naporno, puno hodanja i gotovo nimalo sna, ali bez razmišljanja bih sve to ponovila. Nikada nisam sudjelovala ni u čemu toliko veličanstvenom kao što je bio ovaj susret.

 

Petra Orešković (Župa Otočac)

 

Brojač posjete:
30404
Župa Presvetog Trojstva Otočac © 2016