Sjećam se trenutka sa Susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku 2014. godine kada je na velikom ekranu, na kojem se prenosila misa, zabljesnuo natpis „Vukovar 2017.“. U luci Gržin odjeknuo je veliki poklik mladih. Već tada se osjećao veliki ponos. Taj susret posebno se iščekivao. I eto, došao je i brzo prošao. Mnogi pitaju kako je bilo, no teško je na to pitanje potpuno odgovoriti jer riječi nedostaju. To treba jednostavno doživjeti! Stoga vam u nastavku neću govoriti o doživljajima cijelog susreta, jer bi bilo previše, nego o nekoliko crtica kojih se posebno sjećam.  

Snažni osjećaji obuzeli su me na Memorijalnom groblju u zajedničkoj molitvi mladih. Suze su mi se skupljale u očima dok sam na licu osjećala lahor koji je nosio poticajne misli nade svaki puta kada smo u molitvi vjernika na zaziv odgovarali: Usliši nas Kriste, nado naša. Te misli nastavile su se dalje idući u koloni sjećanja koja je vodila u centar Vukovara. Čim sam koraknula njom, javila se u meni potreba da nazovem svoga oca. To sam i učinila. Znala sam da mu trebam reći kako hodam hrvatskim tlom na kojem su se nekada događala neželjena djela koja su mom ocu, kao i mnogim drugima, donijela žalost, suze i bol, kao i to da hodam cestom s 30 tisuća mladih za čije su se živote i Domovinu naši očevi i bližnji borili. Ponovno mi je taj poticaj, kroz Krista – našu Nadu, donio radost. Proživjela sam svaki korak, svaku riječ duhovnih i domoljubnih pjesama, svaki pogled mještana koji su izišli na ulicu kako bi nas pozdravili. Mi smo bili njihova nada, Krist sam bio je Nada koju su oni vidjeli u nama. Pratile su nas bake s krunicama u ruci i kao da sam s njihovih usana čitala: Bože, čuvaj ove mlade. Blagoslovi ih! I ja molim za njih Božji blagoslov, Njega koji trpi zajedno s tim gradom, s cijelom Hrvatskom, i dan danas.

Svi mladi, među njima i ja, vidjeli smo Kristovo lice, vidjeli smo Boga u svakom čovjeku i zajedništvu, u dobrim djelima naših domaćina, osmjehu i suzi mladog čovjeka. Čula sam kako su mladi iz mog mjesta posebno isticali obiteljsku pobožnost i brojnost djece u obiteljima gdje su bili smješteni, njihovu skromnost i širokogrudnost. Bog uvijek oduševljava u onim malenima i jednostavnima. Vrhunac susreta, sam dodir neba i zemlje, bila je sveta misa i slavljenički koncert kod dvorca Eltz. More mladih u molitvi i pjesmi simbolično prikazani kao mnogi, a jedno tijelo. Pitam te, ima li što ljepše?! Nema.

Nastojali smo iskusiti i vidjeti što više toga, no zbog velike gužve svako je uspio doživjeti neki dio sadržaja koje nudi grad – prošetati centrom ili uz Dunav, zaploviti  Dunavom, popratiti probu Sinjske alke, posjetili Ovčaru i istoimeni Spomen dom, pogledati Mjesto sjećanja – Vukovarsku bolnicu, Memorijalni centar Domovinskog rata, župnu crkvu sv. Filipa i Jakova i ostale manje sadržaje. Svako to mjesto šalje posebnu poruku i stigmu koju taj grad nosi. Poruku križa, nepredanosti, vjere i nade. Tako je ovo hodočašće bilo ne samo susret s Kristom nego i s poviješću hrvatskog naroda. Sve teskoce i umor hodočašća bili su nam blagoslov, kao što je upravo i na životnom hodočašću koje vodi u Vječnost. 

I onda u svim tim događajima sjetim se našeg bl. Alojzija Stepinca. I molim ga za mlade da upoznaju Boga i njegovu ljubav koja jedina može providjeti ovakve susrete. Neka nam je svima ovo još dugo na radost i blagoslov, a Krist uvijek naša nada. Vidimo se mladosti, Zagrebe i bl. Alojzije za tri godine – 2020.

Mateja Posavi