ŽUPA PRESVETOG TROJSTVA
Početna
O župi
Otočki dekanat
O nama
Kontakt
Gačanski park
Samostan
Križni put
Vijesti
Župni oglasi
Svečanosti
Svetkovine
Fabijanova u Otočcu

U povodu blagdana sv. Fabijana i Sebastijana, suzaštitnika  Župe Otočac, i Dana Grada Otočca te zaštitnika Gacke doline svečanu koncelebriranu misu predvodio je 20. siječnja gospićko-senjski biskup Zdenko Križić s više desetaka svećenika.

Prije mise održana je svečana procesija gradskim parkom i ulicama Otočca u kojoj je sudjelovalo više stotina vjernika, biskup, svećenici, pjevači, vatrogasci, predstavnici grada Otočca i gosti.

Na početku mise sve je pozdravio otočki župnik i dekan mons. Tomislav Šporčić, zaželjevši im dobrodošlicu i čestitavši blagdan i Dan Grada.

U homiliji biskup je kazao kako danas slavimo sv. Fabijana i Sebastijana mučenike privih stoljeća kršćanstva i zaštitnike Grada Otočca i cijele Gacke doline. O njima nemamo puno povijesnih dokumenata, ali znamo što je najvažnije, a to je da su bili kršćanski mučenici, ljudi koji su za Isusa dali najviše što su mogli: vlastiti život. Zbog toga su kršćani od samih početaka bili uvjereni da nema moćnijih zagovornika od mučenika. Oni su za Isusa dali sve, a takvima Isus neće uskratiti ništa. Mučenik dolazi od grčke riječi „martys“ ili „martyrion“, a znači „svjedok“ Isus je od svojih učenika tražio samo jedno: „Biti ćete mi svjedoci“. Tako je na početku kršćanstva svjedok, „martys“, svaki kršćanin koji je autentično živio evanđelje. On je tako životom svjedočio svoju vjeru, živio je ono što je vjerovao.

Kada je sve više kršćana ubijano zbog vjere, na njih se onda gledalo kao svjedoke do kraja, pa se onda od drugog stoljeća ta riječ „martys“ počela upotrebljavati samo za mučenike. Mučenici nisu bili ljudi koji su voljeli smrt, nego su voljeli život. Oni su u svojoj vjeri  iskoristili Isusovu blizinu i istinu koju je Isus naviještao, a ta je da je on uskrsnuće i život. Oni daju ovozemaljski život da bi imali vječni gdje nema ni suza ni boli, istaknuo je biskup Križić.

Mučenici ne daju život iz nekog vjerskog fanatizma, nego iz dubokog iskustva Boga. Kada su stavljeni pred izbor: život ili Bog, izabrali su Boga. Nisu izabrali smrt nego su izabrali Boga. Mučenici ne umiru mrzeći, nego praštajući, voleći i moleći da njihova žrtva donese zemlji više Božjega blagoslova.

I mi danas kada slavimo naše mučenike ne želimo nikoga optuživati ili mrziti, nego svjedočiti kako dobro uvijek pobjeđuje, i kako zlo zapravo najviše škodi onomu koji ga čini. Nigdje se ne slave mučitelji nego mučenici.

Slaveći mučenike koji su živjeli prije mnogo stoljeća mi se ne vraćamo u prošlost, nego iz prošlosti učimo kako živjeti sadašnjost. Mučenici su bili svjedoci vjere u onom vremenu, a mi smo pozvani da to budemo u našem. Zahvaljujemo Bogu što danas gdje živimo nismo pozvani biti svjedoci krvlju, ali jesmo pozvani biti svjedoci autentičnim kršćanskim životom, ljubavlju i služenjem, istaknuo je biskup.

Upozorio je na problem kršćana danas koji su neprepoznatljivi, tj. kršćana iz čijeg se života ne može vidjeti da su kršćani. Istina, oni kažu da jesu kršćani, ali životom nisu nikome ni poticaj ni ohrabrenje. Nisu svjedoci. Takvi, nažalost, žive vjeru u kojoj se ne vidi Boga. Nisu protiv Boga, nego su, kada je u pitanju Bog i vjera, posve indiferentni, hladni. Oni su vjernici „za svaki slučaj“. Ako donekle i vjeruju da Bog postoji on nema nikakav utjecaj na njihov život. Zato danas ne možemo govoriti o tradicijskom kršćanstvu. Takvoga kršćanstva je sve manje ili ga gotovo nema. U prvim kršćanskim vremenima govorilo se: „Kršćanin se ne rađa, kršćaninom se postaje“.  Sveti Fabijan, iako je postao papa, nije bio rođen kao kršćanin, a vjerojatno ni sveti Sebastijan. Oni su kršćani postali osobnim izborom, osobnim otkrićem Boga.

Negdje od petog stoljeća se počelo govoriti, kada se rodi dijete u kršćanskoj obitelji: Rodio se kršćanin“ . Znalo se s velikom sigurnošću da će to dijete biti odgojeno u vjeri jer se u obitelji redovito molilo, svi članovi obitelji redovito su sudjelovali na nedjeljnom euharistijskom slavlju, sakramentalni život bio je primjeran. Dijete je imalo pred očima svjedoke vjere.

Danas se opet vraćamo kršćanstvu prvih stoljeća: kršćanin se ne rađa nego postaje. Kršćanstvo se ne može nametnuti, kršćanstvo se bira. Ali, važno je djeci i mladima pomoći u izboru. Nažalost, u velikom broju slučajeva kršteno dijete danas u obiteljima oskudijeva svjedocima vjere i utjecaj na njegove kasnije izbore imat će netko drugi. Mnogi roditelji svjesno puštaju svoju djecu da rastu bez dostatne vjerske poduke ostavljajući im mogućnost da se sami kasnije opredijele bez da im se adekvatno pomoglo. Zato danas imamo toliko onih koji se rode kao kršćani, ali to nikada ne postanu, upozorio je biskup Križić.

Nikoga ne treba prisiljavati da prihvati Boga, ali kao kršćani dužni smo pomoći djeci i mladima da dostatno upoznaju Boga. Često puta i naši mladi odbace Boga samo zato što ga nisu nikada ni upoznali. Ali, to je odgovornost prije svega roditelja, ne isključujući nas svećenike i vjeroučitelje.

Zato danas i govorimo o kršćanstvu osobnog izbora. Isus se nikome ne nameće. Traži od učenika slobodan izbor. Ali je prije važno dobro ga upoznati da bi se moglo birati. Mnogi ga odbace, a da ga nikada nisu upoznali. Ne trebamo se zbog toga obeshrabriti  što je vjernika manje. Ne treba se niti čuditi što župa može imati 3000 krštenika, a nedjeljom na misi nema više od 300. Čak je i normalno da kršćanska zajednica danas bude „malo stado“,  ali važno je da taj broj bude autentičan. Stoga se danas ne trebamo žalostiti što su prošla vremena kršćanskih masa, nego se radovati ovom malom broju vjernih koji znaju kome su povjerovali i trude se biti dosljedni, istaknuo je biskup.

Danas imamo potrebu kršćana plemenita srca, srca koje se zna ganuti nad patnjama braće i sestara. Imamo potrebu mučenika ljubavi i služenja jer takvi posvećuju zemlju i donose joj ljubav. Koliko je danas onih koji vape, umiru od gladi, ali nitko ne reagira. Mnoge je bijednike stvorila ljudska nepravda, a ne Božja kazna. Možda u našim krajevima nema baš onih koji umiru od gladi, ali ima podosta koji umiru od samoće i napuštenosti, s osjećajem da nikome ne trebaju i da ih nitko ne želi. Toliko je onih koji, kao i biblijski patnik, pogledom od ljudi pomoć traže, ali uzalud.

Patnika i mučenika i danas ne nedostaje, i uvijek će ih biti, ali žalosno je ako nedostaje milosrdni Samarijanac, ako nedostaju osobe koje se ne znaju ganuti i zaustaviti pred ljudskom patnjom. Zato trebamo što više kršćana Isusova srca. Mučenici su davali svoje živote iz ljubavi. Ni sveti Fabijan i Sebastijan nisu u mučeništvu umirali s mržnjom ili željom za osvetom. Umirali su praštajući i ljubeći. I danas su kršćani pozvani da budu mučenici. Ne krvlju, nego ljubavlju praštanjem i služenjem. To nije nikome nemoguće, ali nije lako, jer je za to potrebno novo srce. Neka nam svima to isprose sveti zaštitnici Fabijan i Sebastijan, zaključio je biskup Križić.

Euharistijsko slavlje animirao je zbor Sv. Cecilija predvođen s. Ljubomirom Lešić a za orguljama bila je prof. Branka Bernardi. Misu je izravno prenosio Hrvatski radio Otočac.

Poslije mise župnik je priredio svečani ručak za svećenike, crkvene pjevače i uzvanike.

(ib)

Brojač posjete:
2521731
Župa Presvetog Trojstva Otočac © 2016