ŽUPA PRESVETOG TROJSTVA
Početna
O župi
Otočki dekanat
O nama
Kontakt
Gačanski park
Samostan
Križni put
Vijesti
Župni oglasi
Svečanosti
Svetkovine
Peta korizmena nedjelja - homilija mons. Tomislava Šporčića

U slijedu pet korizmenih nedjelja koje su prije nedjelje muke - Cvjetnice imamo evanđeoske tekstove: Prve nedjelje Isusovo napastovanje u pustinji; druge Isusovo Preobraženje na gori Taboru; treće Isus na Jakovljevom zdencu  koji nudi izvor žive vode, četvrte -  Isus daje vid slijepcu od rođenja i ove pete - Isus uskrišava Lazara koji je već četiri dana u grobu. Slijed tih odabranih liturgijskih tekstova evanđelja u svih pet nedjelja najbolja je priprava na ono  što u liturgiji ulazimo s Cvjetnicom - u slavlje muke, smrti i Uskrsnuća Gospodinova  - slavlje Vazmenog otajstva što ga u Velikom ili Svetom tjednu slavimo.

Vrhunac te priprave je Isus koji se suočava sa smrću čovjeka brata Marte i Marije - Lazara. O samom Lazaru ne znamo ništa osim da je bio Isusov prijatelj. To je njegov identitet: onaj kojega je Isus jako ljubio.  O Lazaru znamo još i to da su mnoge suze prolivene zbog njegove smrti: plakali su Marta, Marija i Židovi, a plakao je i Isus. Suze su nagoviještaj da ljubavi uvijek netko prijeti, da je sreća krhka jer mnoge stvari izmiču mojoj kontroli: moje tijelo, moje srce i srce mojih bližnjih, njihova tijela, povijesni događaj i priroda. Sve to na osobiti način doživljavamo u ovoj sveopćoj obuzetosti i strahu od bolesti.

Lako možemo zavidjeti Lazaru, ne zato što mu je Bog povratio život, nego zato što je bio okružen prijateljima, znakovima uspješna života. Njegova je svetost prijateljstvo, "sakrament" koji jača život. Ovdje nije važan Lazar. Važan je Isus. Važna mi je njegova ljubav prema prijatelju, ljubav koja se rasplakala. Božji je plač moje spasenje. Ja ne ću umrijeti zauvijek zato što postoji njegova ljubav koja ne priznaje kraj. Svatko je od nas Lazar, Isusov bolesni prijatelj. Ja sam njegov prijatelj, i on ne pristaje na to da završim u ništavilu smrti. Ako je prijatelj jedno od Božjih imena, moje ime je: zauvjek ljubljen.

Koliko sam puta umro! Potrošilo se ulje moje svjetiljke, nestalo je ljubavi, a možda i volje za životom. U nekoj pećini svoje duše pomislio sam: Nije mi više ni do Boga: nije mi važno voli li me il ne voli. Onda je odnekud iznikla klica, ne znam odakle ni zašto: Kamen se pomaknuo, ušla je sunčeva zraka, prijateljev zov prekinuo šutnju, suze su ovlažile povoje. To se vidjelo, bilo je javno, razlozi su ljubavi bili očiti:uskrsnuće je moguće zbog Božjih suza, zato što je Gospodin osjetio bol. Boljela ga je tuga svijeta, zato što njegova ljubav prema prijatelju ne može prestati.

Da si ti bio ovdje,naš brat ne bi umro. To su i moje riječi: ako si ti uza me, neću umrijeti. AKo si ti uza me, nema noći. Isus je na pragu svoje smrti povikao: Bože moj, zašto si me ostavio? Zašto nisi ovdje sa mnom? U danima suza učini nam se da je Bog daleko. Njegova odsutnost i kašnjenje pritišću dušu. Četiri su dana pritiskali dušu Marte i Marije. Pa ipak je on ovdje, mi smo dio Božjega neba. On je ovdje, ne kao odsutnost smrti, nego kao uskrsnuće usred smrti. Ja to vjerujem sa svojim smrtnim raspoloženjem, kako netko napisa: Vjerujem u prijatelja premda ga ne osjećam, vjerujem u Boga i kada šuti. Možda i ovih dana imamo dojam da Bog šuti. Varamo se! Dođimo k sebi i onda ćemo sigurno više i bolje doživjeti da Bog ne šuti. Dapače! Govori dosta glasno. Dozvolimo mu neka nam govori.

Brojač posjete:
2570568
Župa Presvetog Trojstva Otočac © 2016