Na Plitvicama održan biskupijski susret čitača u liturgiji

Redoviti godišnji susret čitača u liturgiji Gospićko-senjske biskupije održan je u subotu 12. studenoga u pastoralnom centru Marije Majke Crkve u Mukinjama na Plitvicama. Susret, 14. u nizu, započeo je uvodnim riječima generalnog vikara Gospićko-senjske biskupije mons. Marinka Miličevića, koji je pozdravio sudionike susreta te naglasio važnost službe čitača u liturgiji. Potom je predstavio glavnog predavača, dr. sc. Nikolu Vranješa, profesora na Teologiji u Rijeci, koji je govorio o temi "Liturgijske službe vjernika laika u svjetlu sinodalnosti", izvijestila je IKA.

Nakon što je Crkva svuda u svijetu pa tako i Gospićko-senjska biskupija održala svoju Sinodu i donijela zaključke, dr. Vranješ se zapitao koju nam je baštinu donijela. Najprije je etimološki pojasnio značenje pojma sinode, koji je nastao od grčkih riječi sin (s, sa) i hodos (put), a označava one koji su zajedno na putu, tj. one koji su istih uvjerenja. Sinodalnost ukazuje na važnu ulogu pastira, gdje jedni slušaju druge, pri čemu je Istočna Crkva zadržala monarhijski stil upravljanja. Sinodalnost nam također otkriva što nam Krist poručuje – "ja sam put, istina i život" – ali i daje prigodu laicima da dođu do izražaja. Ujedno, sinodalnost znači da se prvenstvo daje Kristu te da trebamo prepoznati i odrediti svoje mjesto u Crkvi. Ona je poticaj vjernicima da uoče koje karizme i darove imaju, kako bi ih mogli živjeti u zajednici i poštivati pozive drugih.

U drugom dijelu predavanja dr. Vranješ je govorio o potrebi poticanja sudjelovanja vjernika u službama u liturgiji, kao što su pjevački zborovi, čitači itd. što pridonosi bogatstvu zajedništva. Kad je riječi o službama u crkvi općenito, u mnogim župama kao najveći problem pokazuje se nedostatak interesa za to. A za one koji se odlučuju za službu čitača važno je da svatko shvati ima li potrebite sposobnosti, dikciju i pantomimu, a u nastupu je također važno odijevanje. To je značajno jer su čitači izravno u službi Božje riječi. Nažalost, ne samo glede te službe nego općenito, problem je slabo poznavanje vjere odnosno "teološki analfabetizam", jer većina ne shvaća kako nam je potrebno cjeloživotno teološko obrazovanje.

Nakon izlaganja dr. Vranješa slijedila je plodna rasprava. U njoj je, među ostalim, Inka Salopek iz Ogulina istaknula potrebu održavanja radionica za čitače gdje bi se poradilo na tehnikama za jasnoću čitanja, razgovjetnost i razumljivost, jer do naroda Božja riječ treba stići što je moguće bolje. Čitačica iz Cetingrada je pak istaknula da je važnije od tehnike čitanja produhovljeno pristupiti čitanjima. Dr. Vranješ je na pitanje mons. Miličevića o granicama sinodalnosti u objavljenim rezultatima anketiranja koji su na granici profanosti, istaknuo da demokratičnost nije svaštarenje i da Crkva nije stvorena po volji naroda već ju je ustanovio Krist.

Nakon radnog dijela susreta domaćin župnik vlč. Josip Tomljanović priredio je okrjepu za pedesetak sudionika susreta.

NB: U nastavku donosimo kratak prikaz predavanja.

-----------------------------

SAŽETAK PREDAVANJA DR. VRANJEŠA

Liturgijske službe vjernika laika u Crkvi odraz su njihove suodgovornosti za život zajednice. U tome se kontekstu služba čitača prepoznaje kao izričaj doprinosa što ga neki vjernici laici, na temelju prikladne karizme, ostvaruju u prvome redu u služenju Božjoj riječi. Navještaj riječi temeljni je i neizostavni dio liturgije. Dok zaređeni službenici u njemu sudjeluju na svojoj ministerijalnoj službi primjeren način, vjernici laici u njemu sudjeluju u smislu suradnje s kojom pridonose ukupnom životu zajednice. Djelovanje čitača u tome je pogledu osobito vrijedno jer postaje izričajem bogatstva služenja u Crkvi.

Sinodalni stil shvaćanja i ostvarivanja crkvenih službi osobito je važan u pogledu službi vjernika laika. Dok su zaređeni službenici s vremenom profilirali vlastiti i neizostavni udio u ukupnom poslanju Crkve, službe vjernika laika tek su u posljednjim desetljećima, u okvirima u kojima ih danas prepoznajemo, došle snažnije do izražaja. U nekom se pogledu može ustvrditi da su mnogi sudionici tih službi još u tijeku traženja prikladnih načina vlastitog obrazovanja za njih te za njihovo konkretno ostvarivanje.

U mnogim slučajevima i u mnogim crkvenim zajednicama moguće je uočiti i različite probleme u pogledu ostvarivanja službi vjernika laika, pa tako i službe čitača. Ta se služba u mnogim zajednicama ostvaruje jako dobro, dok je u mnogim zajednicama zamjetno i pomanjkanje interesa za nju, a u nekim se ona ostvaruje na prilično neprikladne načine. Među glavnim razlozima izazovnih situacija najčešće stoji i onaj koji se tiče mentaliteta i stila ostvarivanja službi, tj. pitanje odnosa između zaređenih službenika i vjernika laika, zatim pitanje uvažavanja nositelja pojedinih službi, pitanje poštovanja pojedinih karizmi u Crkvi itd. Sve su to u konačnici pitanja stila ponašanja i djelovanja u zajednici na koja dimenzija sinodalnosti pruža mnoge prikladne odgovore. Upravo zato važno ju je prepoznati kao jedno od temeljnih uporišta promicanja službi u Crkvi, pa tako i službe čitača u liturgiji.

Poticaji sinodalnosti za služenje vjernika laika su višestruki. Kao prvi moglo bi se prepoznati onaj koji vjernicima ukazuje na važnost aktivnog sudjelovanja u životu zajednice općenito. Sinodalnost u prvome redu omogućuje prepoznavanje važnosti zajedništva za život u vjeri te doprinosa koji svaki pojedini vjernik može dati istome. Sinodalnost je na neki način drugo ime za zajedništvo, točnije za prikladan način življenja i ponašanja koji odgovara stvarnosti zajedništva.

Sinodalnost omogućuje stvaranje prikladnog okvira unutar zajednice u kojemu svaki pojedini vjernik može prepoznati vlastito mjesto i to u skladu s karizmom i darovima koje od Boga ima. To je za službu čitača od iznimne važnosti. I ta se služba u prvome redu tiče karizme koja osobi omogućuje prikladan i primjeren navještaj riječi kroz njezino javno čitanje u Crkvi. To znači da je osoba pozvana prepoznati ima li doista tu karizmu, što konkretno znači prepoznati i da li ima prikladne darove lijepog i jasnog izražavanja, prikladnu dikciju, ton i boju glasa, jačinu i stil, ali i dostatno poznavanje biblijskog teološkog rječnika, kao i osobnu psihofizičku sigurnost za javni nastup. Sve su to nužni preduvjeti za prikladno ostvarivanje službe.

Uz navedene elemente sinodalnost čitače u Crkvi, moglo bi se reći, automatski potiče da svoju odgovornost za službu očituju i tako što će shvatiti i aktualizirati vlastitu karizmu kroz njezino trajno oplemenjivanje. To konkretno znači da će biti pripravni za trajnu teološko-liturgijsku i teološko-biblijsku formaciju koja će u mnogim segmentima zahtijevati i uključivanje elemenata formacije iz drugih ne-teoloških disciplina. U tome je pogledu vrijedno ukazati na važnost bavljenja dobrom književnošću i poznavanjem umjetnosti inače.

Sinodalne poticaje za dobro ostvarivanje službe čitača u Crkvi može se prepoznati i u tome da se ovu službu sagleda i u širem smislu služenja u zajednici i to osobito pod katehetskim vidom. Čitači su, naime, skupina vjernika koja je po svojoj službi posebno privržena Svetome pismu. Poznavanje i razmatranje biblijskih tekstova jedan je od ključnih preduvjeta ostvarivanja službe. No, čitačima upravo to, kao i drugi elementi trajne teološke formacije omogućuju i prilično dobro upoznavanje nauka vjere i teologije. Upravo na temelju toga poznavanja moguće je i njihovo uključivanje u ostvarivanje katehetske uloge u zajednici.

Ostvarivanje te uloge ne znači nužno da je vezana samo za čitače kao takve. Službu kateheta u zajednici papa Franjo je iznova aktualizirao motu proprijem "Antiquum ministerium". Upravo u tome dokumentu Papa ističe da služba kateheta poprima svoj karakter i unutar drugih službi u Crkvi (usp. br. 6), tj. onih službi koje već postoje u zajednici. Logično je očekivati da se to odnosi i na službu čitača kao na jednu od najistaknutijih u zajednici. Zato je vrijedno i s te strane prepoznati poticaj da se upravo iz ambijenta te službe crkveni subjekti uključe i u katehetsko služenje u zajednici.

Sinodalnost u ostvarivanju službi u Crkvi daje poseban poticaj u smislu trajne formacije za službe. Cjeloživotno obrazovanje već je postalo jednom od glavnih sastavnica života tolikih osoba u građanskom društvu koje su uvidjele da im prikladno ostvarivanje profesionalnih zadaća nije moguće bez trajnog usavršavanja. Nažalost, u pastoralnome pogledu takva razmišljanja i pristupi još nisu postali značajnijom sastavnicom života Crkve na širem planu što se tiče vjernika laika. Ovome treba odmah pridodati i izazov manjkavih i nedostatnih modela teološkog obrazovanja laika na najširoj razini (posljedica čega je "teološki analfabetizam"), što je većim dijelom povezano s pitanjem župne kateheze. Sve to ukazuje na značenje uključivanja vjernika laika, a osobito nositelja određenih službi u zajednici, u modele formacije i trajnog obrazovanja. To je danas jedan od ključnih preduvjeta za prikladno djelovanje u odnosu na povjerenu službu, ali i u odnosu na službe, zaduženja i uloge drugih subjekata crkvenog života.